2332296857_3f78a00127_oDanas se navršava šest godina od smrti utemeljiteljice Pokreta fokolara

 

Chiara – blaga i jaka

 

Blaga, to je pridjev koji se najviše koristi u mnoštvu sjećanja na Chiaru Lubich koja je napustila ovaj svijet 14. ožujka prije šest godina. Nije riječ o slučajnosti. Sav njezin životni put – koji je sažetak 20. stoljeća: ratovi i progonstva, volja i kreativnost, otvaranje i svjetska obzorja – bio je put i život u evanđelju ljubavi, ne samo u onome koje je napisao Ivan, nego i u nenapisanom Marijinom evanđelju, Marije koja je blaga u najvišem smislu.

Blaga znači bez moći. Chiara i njezini sljedbenici nisu smjerali niti smjeraju na to da zauzmu fotelje, da se dokopaju mandata, da traže povlastice. Ima li slogana blažih od njezinih: “Ljubi stranku drugoga kao svoju”, “Ljubi Crkvu drugoga kao svoju”, “Ljubi pokret drugoga kao svoj”? Sve to nikako ne znači odricanje od vlastitog identiteta ili upadanje u sinkretizam i irenizam (pomirljivost).

Blaga znači razoružana, naoružana samo ljubavlju. Ostat će neizbrisiv u sjećanju njezin govor u džamiji Malcolm X. u Harlemu, gdje je o kršćanstvu govorila bez suzdržanosti. No citirala je i Kuran, uočivši u njemu sličnosti s njezinom cjelovitom vjerom. Krhka, glave pokrivene velom, stajala je pred mnoštvom jakih muškaraca Afroamerikanaca. Osvojila ih je i tako otvorila put dijalogu koji i danas donosi plodove.

Blaga znači i bez planova i predrasuda. U njezinoj biografiji navode se mnogi nepredviđeni počeci, kao što je dijalog među kršćanima. Naime, nekoliko godina ranije rekla je da Pokret fokolara nema ekumenskih ciljeva. Ili kad je 1956. odgovorila na apel Pija XII. zbog događanja u Mađarskoj i dala poticaj nastanku Božjih volontera. Tu spada i početak jednog projekta koji su mnogi nazvali ludošću, neka vrsta partnerstva (liječnici i bolnice, radnici i vodovod, profesori i škole…) s jednim kamerunskim plemenom kojemu je prijetilo sigurno istrebljenje: baš tamo je započelo poglavlje dijaloga među kulturama. Bilo je to godine 1964. A 1991., impresionirana ‘trnovom krunom’ siromašnih naselja favelas koji okružuju San Paolo u Brazilu, utemeljila je ekonomiju zajedništva.

Ne mali broj novinara i komentatora – možda onih koji su dublje upoznali Chiaru – uz pridjev blaga dodali su još jedan – jaka. S razlogom, smatram. Evanđelje je često proturječno, a takvi su i njegovi svjedoci. I Chiara je tijekom svoga života pokazala blagu jakost ili jaku blagost.

Jakost usađenu na drvu križa, onomu s Golgote. Ili, bolje rečeno, ukorijenjenu u Raspetom obješenom na križ. Izabrala Ga je u trenutku kada više ne prolijeva tjelesnu krv, nego krv duše. Tu je bol najteže podnositi a istodobno je i ‘modernija’. Napuštenost od Oca je vrijeme i mjesto otkupljenja za čitavo čovječanstvo. Mjesto na kojemu se rađa jedinstvo i njegova sveprisutna perspektiva, na kojem bratstvo postaje sveopća baština. “Moj zaručnik” Chiara je zvala Isusa Napuštenoga. Ostala mu je vjerna sve do smrti.

Vjerna, evo još jedne Chiarine ‘jakosti’. Vjerna svojem pozivu, tj. Ljubavi. Vjerna karizmi koju su, nakon dugotrajnog i bolnog razdoblja proučavanja, priznali pape – od Pija XII. do Benedikta XVI. – i potvrdili evanđeoski plodovi u cijelom svijetu. No izučavatelji karizmatične dimenzije znaju da vjernost utemeljitelja treba proći kroz noći svake vrste: noć osjetila, duha i noć Boga, to su one uobičajene. Chiara ih je prošla sve, ali je dodala i još jednu, kulturalnu i kolektivnu noć, noć ovoga čovječanstva koje je zakoračilo u treće tisućljeće s ogromnom snagom, ali na uzburkanom moru.

Chiarafondo_ColorePridjev ‘jaka’ u Chiari je bio i sinonim za ‘majčinska’. Opsežna korespondencija koju je godinama vodila svjedoči o njezinoj osobnoj pozornosti prema svakome. Bio to predsjednik republike, bolesnica prikovana za kolica ili dijete s prvim dvojbama o životu, riječ nade nikad joj nije nedostajala. Majčinski je raspoložena bila i u posljednjim časovima života, kada su je stotine osoba mogle posljednji put pozdraviti. Svoju mamu. Majku koja je uvijek nastojala živjeti ono što je govorila, dijeliti ono što je dobivala – cvijeće, novac, slike, torte… sama zakrpati svoju odjeću ili upotrijebiti korištene listove papira. Ona koja se nije ustručavala dati svoj kaput potrebitom.

I to što su se pogrebne obredne svečanosti održale u bazilici sv. Pavla izvan zidina ima svoju simboliku. To je naime jedna od četiri papinske rimske bazilike, no istodobno se nalazi izvan zidina, spremna prihvatiti onoga tko nije u gradu. Zato se smatra ekumenskom bazilikom u najvišem smislu. Istodobno je posvećena učeniku evangelizatoru i putniku. Možda ta bazilika otkriva evanđeoska proturječja jedne žene iz Trenta koja je uvijek bila u srcu Crkve, a ipak na njezinim granicama, privučena čovječanstvom. Čovječanstvom njezina Zaručnika.

 

Print Friendly, PDF & Email