18 godina Chiare Luce

Razgovor s roditeljima Chiare Luce Badano uoči njezina proglašenja blaženom 25. rujna 2010.

Sjećanje na Chiaru, živahnu i radosnu djevojku, sportašicu, nakon dvadeset godina živo je više nego ikad u zgodama i anegdotama njezinih roditelja Marije Tereze i Ruggera Badano.

Znamo da ste žarko željeli dijete. Kako ste proživljavali dolazak Chiare u vašu obitelj?
Maria Teresa Badano: “Vjenčali smo se kad sam imala 26 godina. Naša je najveća želja bila imati djecu, ali smo morali čekati 11 godina. Chiarinim dolaskom bolje smo razumjeli milost sakramenta braka, jer je kompletirala naše zajedništvo. Rasla je lijepa i zdrava, ispunjala nas je radošću. Ali odmah smo primijetili da nije samo naša kći. Prije svega bila je Božja i kao takvu trebali smo je odgajati, poštujući njezinu slobodu.”

Sjećate li se koje anegdote iz Chiarinog djetinjstva?
Maria Teresa Badano: “Jednom, na povratku iz vrtića, Chiara me zamolila da ostane kod naše susjede Gianne. Nakon otprilike sat vremena vratila se kući s predivnom jabukom u ruci. Pitala sam je kako je do nje došla. Chiara mi je odgovorila da ju je uzela od susjede, a ja sam naslutila da je to učinila bez njezina dopuštenja. Objasnila sam joj da je treba vratiti i zamoliti je za oproštenje. Vidjela sam da je postala jako zabrinuta i da se stidjela, pa sam joj obećala da ću se s terase pratiti pogledom. Ohrabrila se, vratila susjedi i objasnila joj što se dogodilo. Nakon četvrt sata došla je Gianna s košaricom jabuka za nju. “Sada možeš na užinu sa svojom majkom – rekla je susjeda – jer te danas poučila nečemu važnome.”

Kako se vaša kći susrela s Pokretom fokolara?
Ruggero Badano: “Kad je imala devet i po godina, zahvaljujući jednoj GEN (nova generacija, mladi Pokreta fokolara) imenom Chicca. Bio je to vrlo važan trenutak u Chiarinom životu. Išla bi na autobus koji ju je iz Sassela vozio do Albisole, gdje je živjela njezina nova prijateljica. Moji su roditelji bili pomalo zabrinuti što ide sama, ali mi smo imali povjerenja. Kad bi se vratila, postavljali smo joj pitanja, budući da još nismo poznavali Pokret fokolara. Ali ona nam nije puno objašnjavala, samo je pričala kako se igraju i čitaju Evanđelje. No i sama Chiara je primjećivala da je odnos s Chiccom drugačiji. Govorila je majci: ‘Vidiš, mama, ova nova prijateljica je drugačija od onih s kojima se obično družim.'”

Kakva je Chiara bila u pubertetu?
Maria Teresa Badano: “Bila je djevojka puna života: voljela se smijati, pjevati i plesati. Predivna djevojka! U to vrijeme u Sasselu nije bilo puno zabave, ljeti su se mladi okupljali u baru, najčešće na sladoledu. Osim toga, mi volimo Chiaru zamišljati kao izuzetnu sportašicu, ali ne u takmičarskom smislu. Bavila se klizanjem i tenisom, voljela je planine, ali na moru bi upravo prštala od radosti.”

Je li proživjela koji teški trenutak prije pojave bolesti?
Maria Teresa Badano: “Rekla bih da jest. Kad je krenula u gimnaziju, preselili smo se iz Sassela u Savonu. Često mi je govorila: ‘Mama, puno mladih putuje autobusom, zašto mi moramo živjeti u Savoni?’ Doživjela je i nerazumijevanje s jednim nastavnikom. Sa cijelim razredom se ponašao tako, ali s Chiarom još malo gore. Ona je nastojala učiti, davala je sve od sebe, ne zato da bude najbolja u razredu, nego da može pred Bogom reći da je učinila sav svoj dio. To je doista bila njezina prva velika bol.”

Kako je Chiara primijetila da je bolesna i kako je to doživljavala?
Maria Teresa Badano: “Kad je imala 17 godina, dok je igrala tenis. Vidjela sam kako se vraća kući, blijeda u licu. ‘Osjetila sam tako jaku bol u ramenu da mi je ispao reket’, rekla mi je. Liječnik u Sasselu, Ruggerov bratić, predložio nam je da je odvedemo u Santa Coronu. Tamo su je pregledali i uvjerili nas da je riječ o iščašenju i da će za dvadesetak dana, uz pomoć zavoja, ozdraviti. Ali bol nije prestajala. Počela je s drugom terapijom, no bez ikakvog rezultata. Više nije odlazila na trening, a kad je mogla ići u šetnju s prijateljicama, radije bi ostala ispružena na kauču. Za vrijeme zimskih praznika sama je telefonirala liječniku i zamolila ga da je pošalje na daljnje pretrage. Dan kasnije već je bila u bolnici i brinula se za osobe koje su bile s njom. U susjednoj sobi bila je jedna djevojka koja se liječila od droge. Chiara joj je prala kosu i s njom provodila puno vremena. Vidjevši je umornu, rekli smo joj da pazi na sebe, ali ona nas je ušutkala i odrješito rekla: ‘Imat ću vremena za odmaranje’. Ubrzo smo saznali za dijagnozu: sarkom kostiju. U tom mi se trenutku činilo da umirem. Stisla sam se uz Ruggera i rekli smo: ‘Samo nam Isus može pomoći da kažemo naš da’. Molili smo Mariju da drži Chiaru za ruku na ovom novom putu.
Uskoro smo se preselili u Rovegliasco blizu Torina, jer je Chiara trebala početi kemoterapiju. Tog dana nisam mogla ići s njom jer sam imala upalu vena i liječnik mi je zabranio bilo kakvo kretanje. Nakon dva beskonačna sata Ruggero i Chiara su se vratili. Ona je hodala naprijed, polagano, u svom zelenom kaputu. Lice joj je bilo zamišljeno i gledala je u zemlju. Pitala sam je kako je bilo, a ona mi je odgovorila ne pogledavši me: ‘Sada nemoj govoriti’ i bacila se na krevet zatvorenih očiju. Ta šutnja bila je stravična, ali sam je morala poštivati. Gledala sam je i po izrazu lica vidjela koliko se u sebi borila reći Isusu ‘da’. Tako je prošlo 25 minuta. Onda se okrenula prema meni, s osmjehom na licu kao i uvijek, i rekla mi: ‘Sada možeš govoriti’. U tom sam se trenutku u sebi pitala koliko će puta morati ponoviti svoje ‘da’ u boli. Ali Chiari je bilo potrebno, kao što sam rekla, 25 minuta. Od tada se više nije okretala natrag.”
Približavao se njezin osamnaesti rođendan. Sama je telefonirala profesoru Madonu zamolivši ga da prekine kemoterapiju jer više nije davala nikakve rezultate. Od tog je trenutka započela trku prema svom Zaručniku, Isusu, i davala nam je zadatke, primjerice da pripremimo njezino ‘svadbeno slavlje’. Bilo je lijepo jer je ona bila radosna, upravo čudesno.”

Posljednji Chiarin pozdrav prije prelaska u nebo?
Maria Teresa Badano: “Posljednje Chiarine riječi dok nas je pozdravljala bile su: ‘Mama, ciao! Budi sretna jer ja sam sretna!’ No njezin posljednji čin ljubavi bio je dar rožnica dvjema mladim osobama.”