25 godina svjetla – 1

Gradnja zajedničkog doma

 

 

U večernjim satima započela se rasplitati priča o gradiću Faro, a iznosili su je njezini akteri

 

Inženjer građevinarstva i fokolarin Niko Hribar bio je ovdje od samih početaka. On je i pojasnio kako to da je baš u Križevcima niknuo gradić Pokreta fokolara.

Niko: “Osamdesetih godina prošloga stoljeća Pokret fokolara u Hrvatskoj tražio je mjesto za održavanje susreta. Baš te godine mons. Slavomir Miklovš, tadašnji biskup križevački, ponudio je odgovornima za naš Pokret u Hrvatskoj, Raffaelli Bronzino i Ivanu Bregantu, dio biskupske rezidencije ovdje u Križevcima. Započeli su radovi… Sjećam se još kako je dirljivo bilo vidjeti ljude iz gotovo cijele Hrvatske, iz Slovenije i Vojvodine, radnike i inženjere, mlade i odrasle, kako daju svoj doprinos za obnovu ovih zgrada. A 1991. godine, na velikom susretu pripadnika Pokreta u Poljskoj, u Katovicama, Chiara Lubich je prvi put uz ostale gradiće svijeta uvrstila i naš centar, a nakon toga dala mu je ime Faro.”

U emotivnom tonu Pavle Snoj iz Slovenije podsjetio se žara kojim se gradio budući gradić.

“Dolazili smo s oduševljenjem koje je nemoguće opisati. Svatko je nečim doprinio. Mi Slovenci smo osobito osjećali da je to naš zajednički dom. Sjećam se kako smo brzo izgradili prvu dvoranu koju smo kasnije morali srušiti jer je nismo postavili na pravome mjestu. No nitko se nije uznemiravao. S velikim poletom prihvatili smo se graditi novu. Sve je vrvjelo poput mravinjaka, radili smo radosno: mladi, stariji, svećenici, fokolarini. Osobito mi je ostala u sjećanju Micika iz Mute koja sada ima 91 godinu. S malom je djecom odstranjivala žbuku sa starih opeka kako bi se ponovno iskoristile.

U tadašnjoj je državi nedostajalo mnogočega. Tako nije bilo ni cementa. Blizu mojega rodnoga mjesta je cementara. Nazvao sam poznanika i odmah se našao vozač koji je doveo u Faro veliki kamion cementa. U Bohinju smo upoznali dobrog krovopokrivača. Iako je sam radio na imanju, s radošću nam se pridružio.

Iako nam je svega nedostajalo, zgrade su bile stare, toaletni prostori skromni i bez kupaonice, ništa nam nije nedostajalo. Gdje vlada uzajamna ljubav sve je na svom mjestu i ništa ne nedostaje. Tako smo kao u čudu u tjedan dana izgradili novu dvoranu i dok se još dovršavao pod primili smo prve sudionike marijapolija.

Još bih želio nadodati kako smo tada redovito izdvajali dio novca za “ciglu” kojom smo gradili naš centar. Uvijek je to bio plod nekog odricanja. Naša su djeca iskoristila svaku prigodu da dobiju nešto novca. Ministrirali su zimi po studeni, ponekad su u jednom popodnevu bili čak na 3 sprovoda jer su za to dobili nešto novca ili su od mnogih drugih odricanja zaradili novac. Tako su jednoga dana napisala: “Skupljamo za ciglu. Znamo da Isusu ne treba naš novac, nego mu je potrebna ljubav naših malih srdaca, a mi ju pokazujemo tako da sakupljamo za ciglu.”