karanfili Od 7. prosinca 1943., odlučujućeg datuma za nastanak Pokreta fokolara, prošlo je točno 73 godine. Donosimo sažetak izlaganja Chiare Lubich o tom danu skupini mladih fokolarina okupljenih u Rimu 30. prosinca 1984.

 

“Imala sam 19 godina i osjećala veliku žeđ za Bogom”, ističe Chiara Lubich. Tako je snažna ta njezina žeđ da svaki put kada susretne nekoga svećenika pita: “Govorite mi o Bogu”.

Potaknuta i dalje tom žeđi, namjeravala se upisati na katoličko sveučilište. Budući da njezina obitelj nije imala puno materijalnih mogućnosti, natjecala se za stipendiju, no za jedan bod nije uspjela. “Sjećam se koliko sam plakala, jer sam mislila da se na katoličkom sveučilištu govori o Bogu. Dok sam plakala u dnevnom boravku naše kuće gdje je bila i moja majka, u sebi sam osjetila kako mi netko govori: ‘Ja ću biti tvoj učitelj’.”

Samo nekoliko mjeseci kasnije sa skupinom katoličkih studentica otišla je u Loreto, grad u središnjoj Italiji gdje se nalazi veliko svetište. Unutar svetišta je kućica za koju tradicija tvrdi da je to nazaretska kućica, u kojoj je živjela Sveta obitelj.

chiara1Chiara pripovijeda da se u njoj se dogodilo nešto izvanredno kada je ušla u tu kućicu. “Obuzelo me tako veliko ganuće da mi se činilo kako me slama božansko ozračje što sam ga promatrala oko sebe. Jer toliko je u meni bila živa misao da je tamo možda prolazio Isus, da su ti zidovi slušali odjek Marijina glasa, njezinu pjesmu, Josipa, Navještenje, Anđela… bio je toliko živ taj osjećaj da sam samo plakala.” Chiarin plač dolazio je od “božanske sile koja ju je slamala”.

Dalje pripovijeda kako je tih dana u Loretu, kad god je mogla, bježala s predavanja i odlazila u kućicu. Snažno je osjećala da Bog otvara jedan novi put koji će imati veze s tim mjestom i sa Svetom obitelji koja je tu živjela. Dan prije odlaska iz Loreta Chiara je ušla u svetište. Bilo je prepuno ljudi. Ostala je u podnožju crkve i u tom trenutku u srcu je začula Božji glas: “Slijedit ćete četa djevica”. U godinama koje su slijedile Chiara će razumjeti da su to bili znakovi novoga puta što ga je Gospodin pripravljao – fokolara.

Godine 1943. bilježimo još jedan jednostavan ali odlučujući događaj. Bila je zima i u Chiarinoj kući nedostajalo je mlijeka. Majka je molila mlađe sestre da odu po mlijeko, ali bilo je veoma hladno. Chiara je trebala učiti, ali poslušala je poziv majke i ponudila se otići po mlijeko, iz ljubavi prema sestrama. Pripovijeda: “Dok sam hodala putem, osjetila sam kako mi Bog govori: ‘Daruj se sva meni, daruj se sva meni’. Zaustavila sam se od iznenađenja. Otišla sam po mlijeko, vratila se kući i napisala gorljivo pismo jednom svećeniku.” U njemu je napisala što je osjetila u svojoj duši. U to se vrijeme osobama koje bi izrazile želju da se posvete Bogu bilo savjetovano da to učine na neko vrijeme i da ponove više puta sve dok odluka ne bude posve sigurna. U tom je pismu Chiara bila toliko odlučna i tako zahvaćena ljubavlju Božjom da je uvjerila svećenika da joj dade odobrenje da se posveti odmah i za cijeli život.

Bio je 7. prosinca 1943. kada se sama u ranu zoru uputila u crkvu, dok je bjesnila velika oluja. “Imala sam dojam da je sav svijet protiv mene”, rekla je.

“Za mene je bila pripremljena klupica blizu oltara. U ruci sam držala mali misal. Trebala sam izgovoriti obrazac posvećenja da se potpuno darujem Bogu zauvijek. Bila sam toliko sretna da nisam bila ni posve svjesna što činim, jer sam bila mlada. Tek kada sam izgovorila tekst obrasca, imala sam dojam da se iza mene srušio most i nisam se više mogla vratiti natrag, jer sam već bila sva Božja. Tada mi je pala suza na misal. No sreća je bila beskrajna!”

Chiara ovako završava pripovijedanje o 7. prosincu 1943., datumu koji označava nastanak Pokreta fokolara: “Vjenčajem se s Bogom, stoga očekujem sve dobro što se može zamisliti. Bit će to božanska avantura. Ja se vjenčajem za Boga! Kasnije smo vidjeli da je bilo baš tako.”

 

 

Print Friendly, PDF & Email