“Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” (Iv 20,21)

Slide_WoL_June2017

Ovdje možete preuzeti Riječ za život PREZENTACIJU

 

Nakon Isusove smrti na križu njegovi su se učenici, preplašeni i zbunjeni, zatvorili u kuću. Slijedili su ga na putovima Palestine, dok je svima naviještao da je Bog Otac i da nježno ljubi svakog čovjeka!

Isus je poslan od Oca ne samo zato da životom posvjedoči tu veliku novost, nego i zato da čovječanstvu otvori put za susret s Bogom. Bog je Trojstvo, zajednica ljubavi u samome sebi te želi primiti u zagrljaj i svoja stvorenja.

Tijekom Isusova poslanja mnogi su vidjeli, čuli i doživjeli dobrotu i učinke njegovih gesta te riječi prihvaćanja, praštanja i nade. A potom je došla osuda i razapinjanje.

Upravo u tom kontekstu Ivanovo evanđelje nam kazuje kako je Isus treći dan uskrsnuo, pokazao se svojim učenicima i poslao ih da nastave njegovo poslanje:

 

“Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.”

 

Time kao da im je rekao: “Sjećate li se kako sam s vama dijelio svoj život? Kako sam nasitio vašu glad i žeđ za pravednošću i za mirom? Kako sam ozdravljao srca i tijela mnogih potisnutih i odbačenih od društva? Kako sam branio dostojanstvo siromaha, udovica, stranaca? Sada nastavite vi: naviještajte svima evanđelje koje ste primili, navješćujte kako Bog želi da ga svi susretnu i kako ste svi vi braća i sestre.”

Svaka osoba, stvorena na sliku Boga koji je Ljubav, u srcu već ima želju za susretom; sve kulture i sva društva teže izgradnji odnosa i suživota. No s koliko se napora, s koliko proturječja i poteškoća dostiže taj cilj! Ta se duboka težnja svakoga dana sudara s našom krhkošću, s našom zatvorenošću i našim strahovima, nepovjerenjem i uzajamnim osudama.

Pa ipak Gospodin s povjerenjem i danas upućuje isti poziv:

 

“Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.”

 

Kako ovoga mjeseca živjeti tako smioni poziv? Poslanje da stvaramo bratstvo u često rascjepkanom čovječanstvu, nije li to izgubljena bitka prije nego li je i započnemo?

Sami to nikada ne bismo uspjeli. Upravo zato Isus nam je dao poseban dar, Duha Svetoga koji nas podržava u zalaganju da ljubimo svaku osobu, makar to bio i neprijatelj.

“Duh Sveti koji nam je darovan na krštenju […]duh je ljubavi i jedinstva. On je sve vjernike ujedinio s Uskrslim Isusom i međusobno, nadilazeći sve različitosti u rasi, kulturi i društvenom staležu […]. Našim egoizmom mi gradimo prepreke kojima se izoliramo i isključujemo drugačije od nas. […] Zato ćemo, slušajući glas Duha Svetoga, nastojati rasti u zajedništvu […] nadilazeći klice podjela što ih nosimo u sebi.”[1]

Uz pomoć Duha Svetoga i mi se ovoga mjeseca sjetimo riječi ljubavi i živimo ih u svakoj maloj ili velikoj prigodi, u odnosu prema drugima: prihvaćati, slušati, suosjećati, voditi dijalog, ohrabrivati, uključivati, brinuti se, oprostiti, vrednovati… Tako ćemo živjeti Isusov poziv da nastavimo njegovo poslanje i bit ćemo posrednici života što nam ga je darovao.

Upravo je to doživjela jedna skupina budističkih redovnika za njihova boravka u međunarodnom gradiću svjedočanstva Loppianu, u Italiji, gdje njegovih 800 stanovnika nastoje vjerno živjeti evanđelje. Bili su duboko dirnuti evanđeoskom ljubavlju koju nisu poznavali. Jedan od njih ispričao je: “Stavio bih svoje prljave cipele u hodnik, a ujutro bi ih našao čiste. Stavio bih svoju prljavu odjeću u hodnik, a ujutro bih je našao čistu i ispeglanu. Znali su da mi je hladno, jer dolazim iz jugoistočne Azije. Pojačavali su grijanje i davali mi deke. Jednoga sam ih dana upitao: ‘Zašto to činite?’ ‘Jer te ljubimo, jer te volimo’, odgovorili su.”[2] Ovo iskustvo otvorilo je put istinskom dijalogu između budista i kršćana.

 

Letizia Magri

[1] Usp. C. Lubich, Riječ života, siječanj 1994.

[2] Usp. C. Lubich, Moje iskustvo na međuvjerskom području: točke duhovnosti otvorene drugim religijama, Aachen (Njemačka), 13. studenoga 1998., str 3.

 

 

 

Print Friendly