chiaraluce_slide_home_01

 

Došlo je vrijeme za prvi operativni zahvat, nakon čega je uslijedila duga kemoterapija, no ona se trudila da nikoga ne opterećuje. U svezi s time, Maria Teresa  priča o presudnom, izvanrednom trenutku Chiarina života: “Već je neko vrijeme shvaćala da je loše krenulo i da ima pravi rak. Pa ipak se nadala da će ozdraviti. Nekoliko dana nakon operacije, izravno je upitala liječnika za dijagnozu. Tako je čula istinu, kao i to da će zbog kemoterapije izgubiti kosu. Možda joj je upravo taj detalj dao naslutiti teško stanje. Naime, do kose joj je bilo stalo. Bili smo u Torinu, kod prijatelja, jer je operacija bila u bolnici Regina Margherita. I sada je vidim kako dolazi u vrt zamotana u svoj zeleni kaput. Kao da je odsutna, približila se čvrstog pogleda i ušla u kuću. Upitala sam je kako je bilo. A ona: ‘Sada ne, nemoj sada govoriti.’ Zatvorenih se očiju bacila na krevet. Ostala je tako dvadeset i pet minuta. Imala sam osjećaj da umirem, no jedini način da budem uz nju bila je šutnja, trpjeti s njom. Bila je to bitka. Onda se okrenula i uz osmijeh mi rekla: ‘Sada može.’ Gotovo je. Ponovno je rekla svoj ‘da’. I više se nije okretala natrag.”

Samo je jednom zapitala čemu ta bol. Nakon prve operacije, uzviknula je: “Zašto, Isuse?” No, nakon par trenutaka nastavila je: “Ako to želiš ti, Isuse, želim i ja.”

Chiara je napisala Chiari Lubich: “Isus mi je poslao ovu bolest u pravom trenutku, poslao mi je, da Ga ponovno pronađem.” Onaj osmijeh, njoj tako svojstven, nije ju napustio ni u prvim mjesecima bolesti, zablistao joj je na licu još sjajnije. Chiara je već znala kamo ide.

Pitao se filozof agnostik Emile Cioran: “Je li itko ikada vidio radosnog sveca?” Chiara je bila takva.

 

(Iz knjige: Michele Zanzucchi,  “Ja imam sve”, Novi svijet 2004.)

Print Friendly, PDF & Email