Ana i Hugov kriz

 

Na Sinodi o mladima 6. listopada svoje je svjedočanstvo iznijela Ana iz Španjolske, tijekom susreta – svečanosti s papom Franjom i sinodskim ocima

 

Ana ima 19 godina i živi u Španjolskoj. Počinje pričati dok bez bojazni izlazi na pozornicu aule “Pavao VI.”

“Kako bih bolje upoznala socijalno-zdravstveni sektor, početkom ožujka nalazila sam se u bolnici u mojemu gradu”, pripovijeda. U bolnici je dočekuje socijalni radnik. Ne upuštajući se u duge govore, posuđuje joj bijeli ogrtač, stavlja u ruke zdravstveni karton i prati je u sobu jednoga pacijenta. “Kada sam ušla i vidjela ga, trnci su mi prošli tijelom. Morala sam na trenutak izaći kako bih duboko udahnula.” Na postelji je bio mladić malo stariji od nje, smrtno bolestan od raka. Ana se odvažila i vratila u sobu: “Kako si?” On ju je iznenađeno gledao rekavši da ponovi pitanje. “Kao prvo da se predstavim – reče joj – ovdje sam dva mjeseca, imam osteosarkom, preostaje mi još malo vremena za život i osjećam da gubim sve: obitelj, posao, djevojku. Moj život više nema smisla.”

 

Ana je u stanju šoka. Milijuni emocija i misli prolaze joj srcem i umom. Ipak pokušava zapodjenuti razgovor pričajući mu nešto o sebi i o svojemu životu. Nakon nekoliko minuta šutnje mladić ju upita: “Vjeruješ li u Boga?” Još jednom Ana je zatečena, ali odgovara potvrdno. “Ja ne vjerujem, jer me ostavio – dodaje on  – i jer će mi u roku od nekoliko mjeseci oduzeti život. Ostavio me samoga.”

Andaluzijska djevojka se preporuča Bogu prije nego što mu odgovori: “To što sada osjećaš ima jedno ime, to je Isus Napušteni. Bog te nije ostavio. I dalje je uz tebe, bliži ti je no ikada. Stavlja te na kušnju i s tim što proživljavaš postavlja ti pitanje na koje možda još nisi odgovorio: ‘Jesi li u stanju slijediti me i u najvećoj boli?’ On je taj križ odabrao za tebe zbog nekog razloga, jer želi da dadeš svjedočanstvo o njegovoj ljubavi. Želi te učiniti svetim. Ti možeš postati svet ako prihvatiš i primiš bol, ako je uzmeš kao nešto što dolazi od Boga a ne kao nešto svoje. Potom, ne razmišljajući previše, počni ljubiti ljude koji su ti najbliži – svoje roditelje, svoju djevojku, prijatelje, pokazujući im da se ne bojiš smrti jer si pronašao nešto dragocjeno što ti pomaže živjeti iz trenutka u trenutak, ne razmišljajući što će s tobom biti sutra.”

“Preko socijalnog radnika sam saznala da se nekoliko dana nakon mojega posjeta njegovo stanje pogoršalo – pripovijeda Ana – i da je tražio bolesničko pomazanje, kako bi mogao otići u miru. Nešto kasnije primila sam sljedeće pismo.”

 

Na pozornici dvorane “Pavao VI.” jedan mladi glumac posuđuje glas Hugu: “Bok Ana, ispričat ću ti nešto o sebi. Ovo su bili teški dani jer je bolest napredovala brže, bio sam umorniji, slabiji, ali to su bile prigode kada sam mogao ljubiti više. Bili su to teški dani jer sam vidio da je smrt sve bliža i to me pomalo plašilo, ali onda bih se sjetio da me ne zove smrt, nego Bog. Zvao me da pođem s Njim u raj i to mi je davalo snagu da se smiješim, da ljubim. Ovdje mi sad već preostaje malo vremena, Ana, ali moram ti reći da se sada više ne bojim jer znam da će mi tamo biti dobro. Hvala ti što si me izvukla iz one duboke rupe, što si me saslušala, ali nadasve hvala što si opet donijela Boga u moj život. Želim da ti sada živiš za oboje, da se zabavljaš za oboje i da ostvariš sve svoje snove. Ja ću uvijek biti uz tebe i iz raja ću voditi brigu o tebi; bit ću poput tvoga maloga anđela čuvara. Dao sam socijalnom radniku jedan križ želeći da ti ga uruči u moje ime. Nosim ga od prve pričesti, ali želim da ga sada imaš ti. Kada ga pogledaš sjeti se da je to križ što ga je Bog namijenio tebi i da ga treba nositi radosno i ljubeći uvijek. Čekam te u raju, Ana.”

 

Print Friendly, PDF & Email