Svake godine na 29. listopada Crkva obilježava spomendan blažene Chiare Luce Badano. Ova  osamnaestogodišnja djevojka, živeći duhovnost jedinstva, prva je među pripadnicima Pokreta fokolara u svom kratkom životu dostigla evanđeosko savršenstvo potvrđeno od strane Crkve. “Ona je sada dar čitavom čovječanstvu, a osobito mladima, i obvezuje nas da trčimo na putu svetosti”, rekla je Maria Voce.

“Mladi su budućnost. Ja više ne mogu trčati, ali željela bih predati njima baklju, kao na olimpijadi. Imaju samo jedan život i isplati se dobro ga iskoristiti.” To su riječi Chiare Luce Badano dok se borila sa zloćudnom bolešću.

 

 

Nije se okretala natrag

Došlo je vrijeme za prvi operativni zahvat, nakon čega je uslijedila duga kemoterapija, no ona se trudila da nikoga ne opterećuje. U svezi s time njezina majka Maria Teresa priča o presudnom, izvanrednom trenutku Chiarina života: “Već je neko vrijeme shvaćala da je loše krenulo i da ima pravi rak. Pa ipak se nadala da će ozdraviti. Nekoliko dana nakon operacije, izravno je upitala liječnika za dijagnozu. Tako je čula istinu, kao i to da će zbog kemoterapije izgubiti kosu. Možda joj je upravo taj detalj dao naslutiti teško stanje. Naime, do kose joj je bilo stalo. Bili smo u Torinu, kod prijatelja, jer je operacija bila u bolnici Regina Margherita. I sada je vidim kako dolazi u vrt zamotana u svoj zeleni kaput. Kao da je odsutna, približila se čvrstog pogleda i ušla u kuću. Upitala sam je kako je bilo. A ona: ‘Sada ne, nemoj sada govoriti’. Zatvorenih se očiju bacila na krevet. Ostala je tako dvadeset i pet minuta. Imala sam osjećaj da umirem, no jedini način da budem uz nju bila je šutnja, trpjeti s njom. Bila je to bitka. Onda se okrenula i uz osmijeh mi rekla: ‘Sada može.’ Gotovo je. Ponovno je rekla svoj ‘da’. I više se nije okretala natrag.”

(Samo je jednom zapitala čemu ta bol. Nakon prve operacije, uzviknula je: “Zašto, Isuse?” No, nakon par trenutaka nastavila je: “Ako to želiš ti, Isuse, želim i ja.”)

Chiara je napisala Chiari Lubich: “Isus mi je poslao ovu bolest u pravom trenutku, poslao mi je, da Ga ponovno pronađem”. Onaj osmijeh, njoj tako svojstven, nije je napustio ni u prvim mjesecima bolesti, zablistao joj je na licu još sjajnije. Chiara je već znala kamo ide.

Pitao se filozof agnostik Emile Cioran: “Je li itko ikada vidio radosnog sveca?” Chiara je bila takva.

(Iz knjige “Ja imam sve” 18 godina Chiare Luce)

————————–

 

Otac Ruggero: “S Chiarom smo proživljavali izvanredne trenutke. Živjeli smo u ozračju koje je nemoguće izraziti. Te dvije godine bile su najljepše u našem životu, najviše blagoslovljene od Boga, jer nam je Isus dao da živimo u nadnaravnoj dimenziji koja nas je podizala sa zemlje. Kao kada se uspnemo u avion i s prozora gledamo zemlju i oblake. Sve naše boli, i Chiarine koje su bile još mnogo veće, mi smo gledali kao da su negdje dolje i nisu nas dodirivale. Bio je to plod ljubavi mnogih osoba koje su molile i podržavale nas.”

Majka Maria Teresa: “Chiari je trebalo 25 minuta da kaže ‘da’. Potom se okrenula prema meni s onim svojim osmjehom kakav je uvijek imala, ozarena, pogleda punog svjetla. Nije se više vraćala natrag.

Posljednje Chiarine riječi dok nas je pozdravljala bile su: ‘Mama, ciao! Budi sretna jer ja sam sretna!’ No njezin posljednji čin ljubavi bio je dar rožnica dvjema mladim osobama.”

 

Chiara Lubich: Malena sunca pored Sunca

Nešto više od dva mjeseca nakon što se Chiara Luce preselila u nebo Chiara Lubich ju je predložila Pokretu GEN i drugim mladima kao uzor osobe koja je znala “letjeti na velikim visinama”. Ovo je, među ostalim, napisala u jednom članku komentirajući snažni apel Ivana Pavla II. “Mladi, ne bojte se biti sveti!”

“Može li biti ljepše pustolovine od ove: živjeti, poput Isusa, kao prava Očeva djeca? Ako je Bog Ljubav, i mi njegova djeca moramo u svom životu biti ljubav, sjati u svijetu kao malena sunca pokraj Sunca. Povrh toga, ako mi među nama budemo savršeno jedno u Njemu, svijet će vjerovati u ljubav Očevu prema svima, kao što nam je obećao.”

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email