NASCITA-COP

Djevica, blijeda, promatra dijete. O, kako bi bilo lijepo naslikati brižan pogled njezina lica, pogled pun divljenja, koji se nikada u povijesti nije pojavio na licu žene.

Krist, njezin sin, tijelo njezina tijela i plod njezine utrobe. Nosila ga je devet mjeseci i dojila ga, a njezino se mlijeko pretvaralo u krv Božju.

Napast je ponekad toliko snažna pa zaboravlja da je Sin Božji, drži ga u naručju i šapće mu: «Maleni moj».

A potom zbunjena pomišlja: Bog je! I strepnja joj ispunja srce pred nijemim Bogom, tim djetešcem čija veličina plaši.

Sve majke, barem za trenutak zbuni taj buntovni djelić njihova tijela – njihovo dijete – i osjećaju se strancem pred tim novim životom – plodom njihova života – ispunjenim drugačijim mislima.

Ali ni jedno dijete nije bilo okrutnije i ranije otrgnuto od svoje majke od ovoga, jer je Bog i nadilazi sve što je ona mogla zamisliti…

Ima i onih trenutaka, kratki su i prolazni, kada u njoj prevladava osjećaj da je Krist njezin sin, njezin maleni, i svijest da je Bog. Gleda ga i misli: «Taj Bog moje je dijete. To je tijelo mojega tijela, moj je, ima moje oči, njegove usne slične su mojima, nalikuje mi, Bog mi nalikuje.»

Ni jednoj ženi sudbina nije podarila mogućnost da ima svojega Boga samo za sebe, Boga koji je tako malen da ga možeš držati u rukama, ljubiti, dijete koje se smiješi i diše, Boga kojega možeš dotaknuti i koji se smije.

Da sam slikar, naslikao bih Mariju u tim trenucima.

 

Jean Paul Sartre (1940.)

 

 

Print Friendly, PDF & Email