Euharistija

 

 

Sumnje o vjeri ponekad mogu biti poticaj da ju produbimo, a odgovori koje dobijemo nas mogu prosvijetliti

 

Jednog sam dana prolazila londonskom ulicom Kensington, između prenapučenih prodavaonica i prezaposlenih ljudi, kad nešto dalje ugledam osunčani trg, a posred njega park sa cvijećem i drvećem. Privukao me taj mirni kutak. Obišla sam zeleni pojas i s druge strane primijetila crkvu. Bila je to katolička crkvica, a u njoj izloženo Presveto.

Čim sam kleknula, dođe mi jedna misao, jasna poput glasa: “Kako si glupa što štuješ komad kruha, jednu običnu stvar!” Vjera u meni odmah se nametnula i pomislih: “Kad se ne bih klanjala ovoj hostiji, sigurno bi sebi napravila zlatno tele, jer mi ljudi nismo sposobni živjeti a da nekoga ne štujemo, pa makar to bili mi sami”.

Izašla sam. Mislila sam da je to bila trenutna misao, prolazna ideja. No osjetila sam ju kao trn u duši. Hvatala sam se za jasne teološke definicije, za logička objašnjenja, ali ako su mi i rasvjetljavali um, nisu mi sitili dušu.

Pitala sam se zapravo: zar su važne ispravne ili pogrešne ideje, moje ili mnogih drugih ljudi, ako danas jesmo a sutra ćemo postati prah? Kakvu vrijednost imaju konferencije i knjige kad će sve to biti uništeno, proći će? To su samo riječi, ili stvari.

Nastavila sam živjeti i raditi. Ali neki bijes iznutra nije mi davao mira. Imala sam dojam da sam brodolomac udaran valovima i da plivam – prema kojem cilju? Ponavljala sam sebi da vjerujem u božanstvo euharistije, ali to su bile samo riječi i samo njihovo izgovaranje zadavalo mi je bol.

Prošli su mjeseci. Potom sam se jednoga jutra neočekivano našla… na obali. U dubinu duše prokrčilo je sebi put objašnjenje koje je bilo rješenje, poput melema: “Istina je da je euharistija samo komad kruha, stvar, ali to je jedina ‘stvar’ koja nije od ovoga svijeta. U Knjizi otkrivenja jamči nam se da nas očekuje novo nebo i nova zemlja. Riječ je dakle o stvarima, a ne o duhovima ili o pari. Tamo će sve postojati, ali drugačije, i u svemu će biti Bog.”

Tada sam razumjela zašto je euharistija zalog drugoga života. Sam Krist, živući, koji je ostao među nama u obliku kruha, jedina je vrijednost u stvorenome, a mi, hraneći se njime, dajemo vrijednost svemu.

Svijet oko nas, obuzet samo materijalnim, kao da je u meni rušio tu jedinu vrijednost. Zato sam imala dojam da sam doživjela brodolom. No sada sam osjećala mir i život mi se sređivao. Novo nebo i nova zemlja, iako tajnoviti, bili su buduće stvarnosti: kontinuitet mojega života.

 

Doriana Zamboni

 

Print Friendly, PDF & Email