Svetohraniste Loppiano

 

Vjernici su ostali bez svete mise, ali ne i bez Isusa

 

„Kada se s jednim ili više braće ujedinimo u Isusovo ime, onda Isus mistično dolazi među nas, isto kao što stvarno silazi na oltar na riječi svećenika posvetitelja. Tada susret s bratom postane neka vrsta mistične svete mise. Ja, brat, Isus: u toj trijadi kruži ista ljubav kakva je u Presvetome Trojstvu, jer On silazi u onoga tko ljubi i u njemu živi s Ocem i sa Duhom Svetim.“

Tako je pisao Igino Giordani 1964.

 

Koliko li su aktualne te riječi!

Danas su u mnogim zemljama crkve zatvorene za vjernike. Oni ne mogu sudjelovati na svetim misama niti primati pričest.

Ostaju li time bez Isusa?

Ostaju bez Isusa Euharistije, Isusova sakramenta, ali ne i bez Isusa.

To je prilika da ga iznova otkriju u njegovim brojnim nazočnostima.

 

Euharistija je mjesto Isusove prisutnosti u najvišem smislu.

Ipak je definicija euharistije kao Isusove „stvarne prisutnosti“ ostavila u sjeni druge njegove prisutnosti. Izgleda kao da je euharistijska prisutnost jedina „stvarna“, dok su druge manje „stvarne“ ili čak samo simbolične.

Osim u euharistiji, Drugi vatikanski sabor ponovno je istaknuo mnogostruke Kristove prisutnosti: u drugim sakramentima, ali i u Riječi, među sabranima u Kristovo ime, u njegovim službenicima, u najmanjoj braći s kojom se poistovjetio (usp. Sacrosanctum Concilium, 7).

Pavao VI. je napisao da se euharistijska prisutnost naziva stvarnom po izvrsnosti, ne isključujući druge, kao da one nisu” stvarne”. Više nego izolirano Božje mjesto u odnosu na ostale, njezin je cilj produbiti ostale Kristove prisutnosti u zajednici i u svakom njezinom članu.

 

Prikladno je ponovno pročitati misao pape Pavla VI.: „Svi dobro znamo da je Krist prisutan u svojoj Crkvi na različite načine. (…) Krist je prisutan u svojoj Crkvi koja moli, kao onaj koji moli za nas, moli u nama i moljen je od nas: moli za nas kao naš Svećenik; moli u nama kao naša Glava; moljen je od nas kao naš Bog; On sam je obećao: ‘Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tamo sam ja među njima’. On je prisutan u svojoj Crkvi koja čini djela milosrđa, ne samo zato što dobro koje učinimo za jednoga od njegove najmanje braće činimo samome Kristu, već i zato što ta djela po svojoj Crkvi vrši sam Krist, pomažući uvijek ljudima božanskom ljubavlju. Prisutan je svojoj hodočasničkoj Crkvi koja čezne za lukom vječnoga života, budući da On živi u našim srcima po vjeri i u njima širi ljubav djelovanjem Duha Svetoga, kojeg nam je dao. (…)

Ti različiti načini nazočnosti ispunjavaju dušu divljenjem i nude kontemplaciju otajstva Crkve.“ (Mysterium fidei, 36-40)

 

I bol zbog nemogućnosti sudjelovanja u euharistiji – kao i bilo koja druga bol, uključujući i onu što danas muči sve – „pričest“ je Isusom.

U svojoj knjizi Gdje si? Mjesta Božje prisutnosti (2016.), napisao sam:

„Jesam li u situaciji da mi je spriječen pristup euharistiji? Ta mi situacija zadaje bol: upravo mi ta bol može otvoriti izravan pristup k Bogu. Kad se vratim u svoju ‘sobu’, više ne čujem glas Ljubljenoga, prazan sam, u suhoći, nesposoban moliti? Ta odsutnost uzrokuje strašnu bol: upravo ona otvara pristup Bogu. Odnos s osobom pored mene, koja mi je bila sakrament Božji, urušava se, tako da mi ona postaje preprekom na putu prema Bogu? To je pričest s izdanim Kristom: upravo to otvara izravan pristup Bogu.

 

Te je boli Krist doživio na križu. Učinivši ih svojima i ponovno ih proživljavajući, On ulazi u našu patnju. Doseže nas tamo gdje jesmo. U svakoj našoj boli u nama trpi On, Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Moje boli više nema, postala je Kristov sakrament: ostaje mi On sam.“

 

Fabio Ciardi

 

 

Print Friendly, PDF & Email