Campionari - Foto di epoca

 

Započinjemo objavljivanje prijevoda niza članaka o životu i djelu Chiare Lubich iz Citta nuove. U ovom prvom nastavku pišemo o prvim godinama obitelji Lubich

 

Svaka osobna životna priča govori o Bogu još rječitije nego što o njemu govori stvoreno, sa svojim izlascima i zalascima sunca, jezerima, cvijećem, ravnicama i šumama…

Međutim, ne može se poreći da su neke od tih priča simboli, da su uzorne ili strateške za život mnogih drugih priča koje bismo bili u napasti nazvati manjima, iako samo Bog zna kako je to doista. Uz potporu mudrog pogleda Crkve i sve brojniji pristanak ljudi, možemo smatrati da život Chiare Lubich, zbog obilja djela i plodnosti misli, ima osobito originalan i sveopći značaj.

Zato na stotu obljetnicu Chiarina rođenja želimo pustiti neka govore djela koja su označila njezin život, postavljajući ih među trenutne društvene, kulturne i crkvene događaje, kako bismo uočili “zlatnu nit” Božjega djelovanja. Bit će to prelaženje temeljnim etapama. Zato smo izdvojili neke od najznačajnijih i najtipičnijih trenutaka i situacija njezina puta u „društvu“ Boga i u njegovu osluškivanju, „otkrića“ koja joj je predložio Duh Sveti, susreta s ljudima koji su se potom pokazali presudnima za njezinu osobnu priču i za njezino djelo, kojima je Providnost posula njezin život.

Tim će se putom baviti više autora, ovisno o temi, a strukturiran je u dva dijela. Prvi dio je narativan, a na njega se vezuje posebno značajan tekst same Chiara (drugi dio). Zadržavamo slobodu da popratimo i eventualno obogatimo ta dva dijela svjedočanstvima ili zapisima toga vremena. Oni će nam bolje dočarati životno iskustvo i poruku koju nudimo našim čitateljima. (Donato Falmi)

 

 

Dana 9. lipnja 2001. dvorana Pokrajinskog vijeća u Trentu bila je prepuna ljudi. Slušali su Chiaru Lubich koja je došla preuzeti nagradu „Trentinac godine“. Utemeljiteljica Fokolara među ostalim je rekla: „Počevši od najranije dobi, ovdje sam naučila kako biti prava kršćanka: u svojoj obitelji, bogatoj istinskim vrednotama i nadasve osobito povezanoj; u osnovnoj i srednjoj školi; obavljajući svoju profesiju u služenju mladima tijekom nekoliko godina, koliko sam radila. Ovdje se Sveti Duh udostojao predati mi dar karizme kako bih započela jedan sveopći pokret.“

 

Chiara malaChiara se rodila 22. siječnja 1920. Roditelji Luigi Lubich i Luigia Marinconz, Talijani ali rođeni kao građani Austrijskog carstva, upoznali su se u tiskari novina „Il Popolo“, organu socijalističke partije koju je osnovao i vodio Cesare Battisti, gdje je on bio poslovođa a ona slovoslagarica. Vjenčali su se 1916. godine, u vrijeme Prvoga svjetskog rata u kojem je sudjelovao i otac Luigi. Iz njihova braka rodit će se ovim redoslijedom: Gino, Silvia (Chiarino krsno ime), Liliana i Carla. Obitelj Lubich živjela je u ulici Prepositura br. 11 (danas br. 41), na trećem katu omanje zgrade, nasuprot crkve Svete Marije Velike, gdje su se održavale Generalne kongregacije iz posljednjeg razdoblja Tridentskog sabora (1562.-1563.) i gdje je Silvija bila krštena.

 

Unatoč poslijeratnoj krizi, djevojčica je prve godine provela spokojno i u relativnom blagostanju. Nakon što su novine bile ukinute, njezin se otac počeo baviti obećavajućom komercijalnom aktivnošću: izvozio je talijanska vina u Njemačku. Teška vremena stvarne bijede i gladi započela su 1929. godine kolapsom burze na Wall Streetu, kada je bio prisiljen zatvoriti tvrtku. Uzalud je tražio drugi posao, jer je bio uvjereni antifašist.

 

S vremena na vrijeme, osobito ljeti, obitelj Lubich je sebi znala priuštiti izlete u planine. Prvo se Silvijino sjećanje odnosi upravo na taj odmor. Gino je opisao da su on i Silvijica bili veoma povezani i stalno su se držali za ruke. Nisu razmjenjivali mnogo riječi, ali su se igrali i šalili kako to obično čine djeca. Tako je počelo duboko međusobno razumijevanje.

 

Od svoga oca, socijalista i idealista, čovjeka duboke iskrenosti, Silvia je naučila “dosljednost života”. A od majke, vjernice koja je za razliku od supruga odlazila u crkvu, primila je vjeru. Obitelj Lubich pripadala je vrlo živoj župi. Zahvaljujući Katoličkoj akciji, počela se formirati skupina predanih laika – osobito među ženama – sposobnih oduprijeti se čak i fašističkoj indoktrinaciji.

 

Silvia je nedjeljom odlazila kod sestara Male Marije, pripremajući se za prvu pričest i za krizmu (Duhovi 1927.). Njezin je brat Gino smatrao kako bi Chiara bila jedna od mnogih kršćanka iz Trenta da se nije dogodio jedan zahvat.

 

Evo jedne epizode kojoj je Chiara oduvijek pripisivala “simboličku vrijednost i gotovo početak” onoga što će se dogoditi. Sestra Karolina Cappello svaki je četvrtak vodila djevojčice na euharistijsko klanjanje u Crkvu Presvetog Sakramenta. Gledajući euharistijskog Isusa u monstranci, ponavljala mu je: “Ti si stvorio sunce koje daje svjetlost i toplinu. Učini da u moju dušu kroz oči prodre tvoje svjetlo i toplina: toplina Božje ljubavi i svjetlo Riječi sažetak su duhovnosti Pokreta fokolara.

 

Kasnije, u četvrtom razredu osnovne škole, Silvia se našla u životnoj opasnosti zbog upale slijepoga crijeva koja se izrodila u upalu potrbušnice. I opet se majka Luigia očajnički obratila sestri Karolini, s molbom da njezina zajednica moli za ozdravljenje kćeri. Od tada je Silvia počela „spoznavati prisutnost boli u životu i mogućnost da ju podnosi iz ljubavi“.

 

Kakva je bila Silvija kao dijete? Chiara nije voljela govoriti o sebi. Nešto je ipak ispričala: pozivajući se na mišljenje članova obitelji, opisala je sebe kao smirenu i spokojnu djevojčicu, privučenu Božjim stvarnostima, prilično promišljenu i savjesnu. Nije voljela lutke, „možda zato što su bile lažne”, pa čak ni bajke jer je željela istinu, ni u kojem slučaju nije bila oslobođena „mana“ tipičnih za djecu.

 

U konačnici, bila je djevojka poput mnogih drugih. Marljiva u učenju, poslušna i spremna žrtvovati se za svoje, to svakako! „Da je Chiara bila posebna – primjećuje Gino – to su nam kasnije rekli drugi. Nismo primijetili ni njezine umne sposobnosti, a još manje duhovne“.

 

Obitelji Lubich izmakli su i drugi snažni trenuci njezine mladenačke duhovnosti: onaj „poziv na mučeništvo“ i njezin pristanak kada je imala 15 godina, te nekoliko godina kasnije, na spomendan svetoga Tome Akvinskog, nadahnuće da postane sveta. Nadalje, odvažnost kojom je u više navrata znala posvjedočiti svoju kršćansku vjeru odgovarajući na izjave profesora filozofije protiv Crkve. Ali u to je vrijeme Chiara još bila Silvia.

 

Oreste Paliotti

 

_______________________________________

 

Chiara e Gino

 

Brat i sestra

 

Rim, 21. siječnja 1955.

 

Dragi Gino!

 

Sretan ti rođendan! Sada idem na svetu misu i svetu pričest. Učinit ću to za tebe: mislim da je to najbolji poklon koji ti mogu dati. Molit ću svoga Gospodina što ti je najviše pri srcu: da Sergić [Ginov sin] raste u Njegovu imenu i u Njegovu blagoslovu; da Brunici [Ginovoj ženi] sve bude u redu; da ti tvoj studij pruža zadovoljstvo; da tata i mama i svi drugi koje voliš imaju što im možeš poželjeti; da tebi dade Vjeru, čvrstu, sigurnu i gorljivu Vjeru, prokušanu patnjom, radostima… Da Vjera okruni tvoj život i dade mu vrijednost, onu vrijednost koju bez nje nema. Imaš zlatno srce, veliku dušu … neka te Bog ne napusti! Neka te obrati k Sebi. Velikani, oni koji ostavljaju trag u svijetu, obično nadilaze sebe u Kristu. To je moja želja, i ne može biti drugačija, zar ne Gino? […] Bok Giniću. Chiara

 

 

Draga sestrice,

što ti ja moram poželjeti nakon svih dobrih želja koje si mi uputila jučer? Da se sve tvoje želje uskoro ostvare? Da, mislim da je to najbolja želja koju ti mogu uputiti. Bok sestrice. Gino

 

 

Print Friendly, PDF & Email