Chiara i ekologija

 

U ovoj posebnoj godini posvećenoj enciklici „Laudato si’“ koju je papa Franjo objavio prije pet godina obilježavamo i stotu obljetnicu rođenja Chiare Lubich, te velike ličnosti 20. stoljeća, žene dijaloga na svim razinama, utemeljiteljice Pokreta fokolara, danas i službenice Božje, koja je također zacrtala nove putove na mnogim područjima ljudskoga znanja i duha. Novi duhovni put proizišao iz karizme koju joj je Bog darovao poznat je kao duhovnost zajedništva.

 

Možemo se upitati kakva je poveznica između brige za zajednički dom i lika i djela Chiare Lubich, ekologije i duhovnosti zajedništva? Možda se može naslutiti iz nekoliko rečenica enciklike uzetih iz raznih ulomaka:
Ljudski se život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa Zemljom. (66) Sav materijalni svijet govori o Božjoj ljubavi, o njegovoj bezgraničnoj naklonosti prema nama. (84) Briga za okoliš mora biti združena s ljubavlju prema ljudskim bićima i nepokolebljivoj predanosti rješavanju društvenih problema. (91) Ako se vanjske pustinje šire u svijetu zato što su unutarnje pustinje postale tako goleme, ekološka kriza poziv je na duboko unutarnje obraćenje. (217) Ekološko obraćenje, koje je potrebno da bi došlo do trajne promjene, ujedno je obraćenje zajednice. (219) Cjelovita ekologija sastoji se i od jednostavnih svakidašnjih gesta, kojima prekidamo logiku nasilja, iskorištavanja i sebičnosti. (230)

 

Sveti papa Ivan Pavao II. prepoznao je da je ljubav nadahnjujuća iskra svega što se čini pod imenom Fokolari. Ta je iskra zaiskrila, da tako kažemo, na samim počecima Pokreta u Drugome svjetskom ratu. „Bog te ljubi neizmjerno“, rekao je mladoj učiteljici Chiari kolega svećenik, potaknut njezinom velikodušnošću. Ta je rečenica u njoj probudila val nove radosne spoznaje: Bog me ljubi, Bog ljubi tebe, tebe… svakoga! Bog je ljubav! To je veliko otkriće obasjalo njezin život i život njezinih prvih sljedbenica i sljedbenika. Govorili su o tome svima koje su susretali. Biti ljubav, ljubiti Božjom ljubavlju svako ljudsko biće, tako su mogli odgovoriti na neizmjernu Božju ljubav koja je mijenjala njihove živote.

 

Upravo je ta ljubav zakon života i svih odnosa u stvorenom svijetu. Ili: odnos s okolinom neodvojiv je od našeg odnosa s drugima i s Bogom (119), kaže enciklika. Dakle, unutar svih odnosa prisutnih u stvaranju Chiara opaža da je ljubav i imanentni zakon prirode, kvalitativni čimbenik koji regulira odnose između prirodnih elemenata.

 

Kada je u ljeto 1949. godine iz svoga grada Trenta otišla na odmor u Tonadico di Primiero, na Dolomite, Chiara je u tom predivnom prirodnom okruženju doživjela snažno mistično iskustvo. Bog joj je dao vidjeti sve stvoreno i sve odnose iz Njegove perspektive. Odmah je uočila Njegovu nazočnost ispod stvorenoga. O tome piše:

„(…) Imala sam dojam, možda po posebnoj Božjoj milosti, kako naslućujem Božju nazočnost ispod stvorenoga. Borovi su bili pozlaćeni suncem, potočići su se blješteći slijevali u slapovima, tratinčice i drugo cvijeće kao i nebo bili su u radosti zbog nadolaska ljeta; no mnogo je snažnija bila vizija sunca koje se nalazilo ispod svega stvorenoga. Vidjela sam kako na neki način (…) Bog sve podržava i svime upravlja.“

„(Stvari) su bile sve međusobno povezane ljubavlju, sve – da tako kažemo – zaljubljene jedna u drugu. Zato se potok ulijevao u jezero, iz ljubavi. Bor se uzdizao pokraj drugoga bora, iz ljubavi.”

Nadalje: „Ja sam stvorena na dar onome tko je uz mene, a onaj tko je uz mene od Boga je stvoren na dar meni. Kao što je Otac u Trojstvu sav za Sina, a Sin sav za Oca.

Na zemlji je sve u odnosu ljubavi sa svime: svaka stvar sa svakom stvari. Potrebno je biti ljubav kako bismo pronašli zlatnu nit među stvorenjima.“

 

Integriranje vlastite slobode u tu dinamiku ljubavi koja prožima sve stvoreno omogućuje Chiari uočiti trojstveni trag u stvorenome i pronaći konačni cilj sve prirodne stvarnosti:

„Sva stvorenja u svemiru koračaju prema Jedinstvu, prema Bogu kako bi se pobožanstvenila, a to se događa po čovjeku: malom stvaranju u minijaturi…“

 

Chiara shvaća kako se, po Isusu napuštenom i uskrslom koji je pobožanstvenio svaki detalj stvarnosti, čitav svemir kreće prema Bogu, kako korača prema svom sudjelovanju u božanskoj Stvarnosti. Zapravo, Sin Božji svojim je utjelovljenjem, posredstvom materije preobražene u ehuharistiju, otvorio put prema Bogu, prema pobožanstvenjenju svemira.

 

U toj je perspektivi, čovjek svojim djelovanjem pozvan biti suputnik koji vodi prirodu na njezinu putu prema Bogu, koji ju prati prema ostvarenju u punini Božjega plana nad njom.

“Prema svemu se treba ponašati ljubavlju Oca prema Sinu: kakvog li širokog srca i kakvog osmijeha Božjega na stvoreno kroz naše oči!”

 

Chiarin put za oblikovanje zrele ekološke svijesti je stoga ljubav. Potrebno je steći perspektivu zajedništva (među nama, s Bogom i sa stvarima) i preobrazbe koja u svakome potiče i budi mističnu dimenziju ljudskoga djelovanja.

 

Chiara nije bila samo teoretičarka, da tako kažemo, nego je sve te stvarnosti koje je Božjom milošću spoznala vjerno živjela u svome životu i potaknula mnoštvo ljudi u čitavome svijetu da ih primjene i tako preobraze svoj život i život mnogih. Iz toga su proizišli i brojni doprinosi raznim znanstvenim disciplinama oko kojih se okupljaju stručnjaci, kao što je EcoOne na području ekologije. Spomenut ću također Ekonomiju zajedništva, Pedagogiju zajedništva i Sportmeet koje imamo i kod nas. U svima njima istaknuta je pozornost na okoliš. Aktivnosti mladih i djece često su vezane uz brigu za okoliš, pa tako imamo tzv. ekološke akcije. Posebno bih izdvojila projekt djece Pokreta fokolara cijeloga svijeta pod nazivom „Svijet bez gladi“.

 

I na kraju bih se željela osvrnuti na nekoliko Chiarinih poticaja kojima nas je učila kako živjeti u jednostavnosti svakodnevice, usudila bih se reći duhovnu ekologiju ili kako integrirati vlastitu slobodu u dinamiku ljubavi. Mene su se osobito dojmili i pomogli mi…

 

„Moramo biti poput cvijeta koji iz zemlje uzima samo onoliko hrane koliko mu je potrebno…“

 

… Svakoga brata koji nam se približi ljubimo onako kako ga Bog ljubi. A budući da živimo u vremenu, ljubimo bližnjega jednoga po jednog, ne zadržavajući u srcu ostatke osjećaja prema bratu kojega smo susreli minutu prije. Ionako u svima ljubimo istoga Isusa (…)

 

Naš najvažniji čin jest sačuvati čistoću Božju, tj. sačuvati u srcu onakvu ljubav kakvom Isus ljubi. Da bismo bili čisti, ne treba lišiti srce i prigušiti u njemu ljubav. Treba ga raširiti prema Isusovom srcu i ljubiti sve. Pa kao što jedna sveta hostija od milijardi hostija na zemlji dostaje da bismo se nahranili Bogom, tako dostaje i jedan brat – onaj kojeg je volja Božja stavila uz nas – da bismo se pričestiti čovječanstvom koje je mistični Isus.

 

„Ne dopustimo da nas zaustave poteškoće koje nesumnjivo postoje i koje će uvijek postojati, već od svake prepreke učinimo odskočnu dasku za veću, dublju i istinskiju ljubav!”

 

Priredila Đina Perkov za Križevački triptih 10. rujna 2020.

 

 

Print Friendly, PDF & Email