moon- a

 

U prvoj školi GEN 1976. godine Chiara Lubich odgovarala je na pitanja mnogih mladih iz Pokreta fokolara, pridošlih iz čitavoga svijeta. Osvrnuvši se na ono što je živjela tih dana, rekla je sljedeće:

 

[…] Pročitala sam […] jedan svoj kratki zapis – koji ste možda i vi čitali – […] a glasi: „Isus napušteni, prigrljen, privit k sebi, stopljen u jedno s nama, mi stopljeni u jedno s Njim, postavši bolom s Njim-Bolom, eto kako se postaje Bog, Ljubav.“

 

Ta me se rečenica osobito dojmila jer pripada zapisima koje sam napisala dok sam bila na putu prosvjetljenja; stoga sam pisala o stvarnostima većima nego što sam ih mogla živjeti, ili sam ih i živjela, ali kao mlada. Što idem dalje, to više otkrivam njihovu vrijednost i dubinu.

 

[…] Svidjelo mi se, a Duh Sveti me nadahnuo o tome da nismo dvoje: ja i Isus napušteni, odnosno ja i bol koja me obuzima, ja i sumnja koja dolazi. Ja ga otkrijem, potom malo-pomalo prigrlim, onda kažem Isusu… i tu utrošim nekoliko minuta. Ne, cak!

 

„Postati bol s Njim-Bolom“, htjeti samo to. „Eto kako se postaje Bog, kako se postaje Bog“, „Ljubav“, Ljubav.

 

[…] Upravo tada sam dobila razglednicu iz Loppiana, gdje mi je naš vlč. Mario Strada, osim pisma, poslao i nekoliko fotografija svoje nove crkve u Cappianu, s lijepim freskama. Na jednoj je bilo napisano: „Nox mea – moja noć – obscurum non habet, Moja noć nema tame“. To mi se silno svidjelo, kao da mi ju je Gospodin poslao, jer – kažem – to je ono što ja želim živjeti. Odnosno, čim dođe bol moram ju prigrliti takvom brzinom, moram ju priviti k sebi, moram ju stopiti u jedno, […] postavši bolom s Njim Bolom, eto kako se postaje, ne bol, Ljubav, Bog […]

 

I vidjela sam, GEN, da kada ju živimo cijeli dan, to je nezamisliva obnavljajuća terapija Idealom, jer se počinje možda već ujutro. Malo sam umorna, nisam noću spavala, eto, umor: ah, kako divno! – moja noć nema tame – odnosno ta bol ne postoji jer ju ljubim. Ustanem, možda odmah naiđem na neke poteškoće ili probleme, potom mi netko kaže: „Chiara, trebao bih ti nešto reći.“ „Ah – kažem u sebi – kako divno! Isuse, tu smo, evo, grlim te, privijam te uza se, s tobom postajem bol“, odmah to učinim… „Moja noć nema tame“.

 

Potom nastavim tako cijeli dan.

 

Mislim da se, živeći samo to, više duhovno napreduje u jednome tjednu, nego u mjesecima i mjesecima na neki drugi način. […]

 

Ali sve ono što ti nanosi bol: malo ti boli nanose bolna stopala, malo ti boli nanosi hladnoća, malo ti boli nanosi nečiji grubi odgovor, nanosi ti bol kad moraš nešto učiniti, zadaje ti bol… eto, odmah smo tu; […] tako da navečer kada legnemo u krevet uvijek možemo reći: „Isuse, u mojoj noći nije bilo tame“ […]. Može se reći – neka to Bog potvrdi – da ne živimo više mi, nego Ljubav živi u nama, a to je Bog […].[1]

 

Chiara Lubich

 

[1] Iz odgovora Chiare Lubich u Školi GEN, Grottaferrata, 2. lipnja 1976.

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email