Chiara zarucnica IN

 

Na današnji dan prije jedanaest godina preminula je Chiara Lubich

 

Moramo priznati sljedeće: jedanaest godina nakon njezine smrti i uoči stote obljetnice njezina rođenja koju ćemo obilježiti 2020. godine, Chiaru Lubich tek treba otkriti.

 

Najbolji način da se približimo najintimnijem dijelu njezine duše i shvatimo preobilje svjetla, radosti i plodova što obilježavaju njezin život jest promatrati ju onako kako je željela biti zapamćena, a to je kao „zaručnica Isusa Napuštenoga“, Isusa koji se na križu osjeća napuštenim i od Boga.

 

Rekla je to i sama na jednoj od telefonskih konferencija, kada je svakoga mjeseca brojne zajednice Fokolara okupljala u jednu svjetsku obitelj: „Željela bih biti zapamćena jedino kao zaručnica Isusa Napuštenoga“[1]. Komentirala je: „Ta moguća definicija mojega života (neka mi Bog pomogne!) izgleda mi predivna, iako vrlo visoka, iako to još moram postati. Pa ipak osjećam da je to moj poziv.“

 

Povijest i Crkva će reći je li njezino gledanje bilo ispravno i je li dostigla taj cilj, ali mnoge nam naznake govore da je to njezino „vjenčanje s Isusom Napuštenim“ zlatna nit koja se provlači zapletima njezina života i tumači njihov smisao.

 

spiritualityCA0008_baumgarten_gesu-abbandonatoJoš kao mlada djevojka, povjerila je svojoj majci da često u tajnosti svoga srca ponavlja Isusu ovu molitvu: “Daj mi osjetiti nešto od tvojih boli, osobito malo tvoje strašne napuštenosti, kako bih ti bila bliža i sličnija Tebi koji si me u beskrajnosti svoje Ljubavi izabrao i poveo me sa sobom“[2].

 

Kada ju je Igino Giordani u ljetu 1949. upitao može li joj položiti zavjet poslušnosti, ona je tu njegovu želju pretvorila u molbu Isusu u euharistiji da među njima uspostavi odnos kakav On želi. Rekla je Giordaniju: „Ti poznaješ moj život: ja sam ništica. Želim živjeti kao Isus Napušteni koji se potpuno poništio“[3].

 

Taj savez zapečaćen tada u Isusu euharistiji označava početak razdoblja ispunjenog takvim obiljem svjetla, kojemu će Chiara dati ime Raj 1949. Kada ju je na kraju tog razdoblja Giordani uvjerio da ostavi to nebo i da se vrati u grad gdje ju je čekalo čovječanstvo, iz njezina srca provrela je najgorljivija izjava ljubavi: „Imam jednoga jedinog Izabranika na zemlji – Isusa Napuštenoga…“[4]

 

Godine 1980., kada ju je brinula pomisao na smrt, molila je Isusa da joj dade odlučujući poticaj kako bi dobro završila svoj život, a On ju je podsjetio kako ga je započela: gledajući i ljubeći samo Isusa Napuštenoga. Izgledalo joj je da joj govori: „Dvadeset sam stoljeća čekao da se ovakav otkrijem tebi; ako me ti ne ljubiš, tko će me ljubiti?“[5]

 

A kada je godine 2000. napisala knjigu koja je sažetak cijeloga njezina života, u posveti čitamo: „Ljubavno pismo Napuštenom Isusu“. Objasnila je to riječima: „Naravno, neću uspjeti izraziti sve što osjećam, ili bih trebala osjećati, prema Onome zbog čije sam ljubavi više puta rekla da moj život ima i drugo ime, a to je hvala.“[6]

 

Desetljećima je prepoznavala lice toga svog Zaručnika u svojim osobnim patnjama i u dijelovima čovječanstva najviše pogođenima zlom, te ga je nastojala tješiti. Konačno, u posljednje tri godine svoga života bila je potpuno sjedinjena s njim, u tako dubokoj tamnoj noći da ju je nazvala „noć Boga“. „Bog je otišao daleko, i On ide prema morskom obzoru. Do tamo smo ga slijedili, ali onkraj mora, nakon obzora pada dolje i više se ne vidi. Tako se misli. I dok smo mislili da noći duha završavaju prihvaćanjem Isusa Napuštenog, primijetili smo da se ovdje ulazi u Isusa Napuštenog“.[7]

 

Michel Vandeleene

 

 

[1] Duša-zaručnica, misao od 11. studenoga 1999., u C. Lubich, Costruendo il “castello esteriore”, Città Nuova, Roma 2002, str. 88;

[2] C. Lubich, Pismo iz prosinca 1944., u Lettere dei primi tempi, Roma 2010, str. 69;

[3] C. Lubich, Paradiso ’49,in AA.VV., Il Patto del ’49 nell’esperienza di Chiara Lubich, Città Nuova, Roma 2012, str. 17.

[4] C. Lubich, La dottrina spirituale, Mondadori, Milano 2001, p. 138; Città Nuova, Roma 2006, str. 152.

[5] C. Lubich, Conversazione con i focolarini della Svizzera, Baar, 13.11.1980, str. 3.

[6] C. Lubich, Vapaj, Novi svijet, Križevci 2000., str. 11.

[7] C. Lubich, Gesù Abbandonato (a cura di H. Blaumeiser), Città Nuova, Roma 2016, pp. 152-153.

 

Print Friendly, PDF & Email