Ulomci iz intervjua s dugogodišnjom tajnicom Chiare Lubich, Eli Folonari

 

Chiara i EliChiara je pisala dnevnik iz kojega je razvidan njezin izvanredan odnos s Bogom. Za koga ga je pisala, za vas?

Pisala ga je za sebe. Potom možda, nakon nekog vremena, možda kada je imala dojam da nema mnogo toga za komunicirati – ali ja to ne znam – čitala bi svoj dnevnik i označavala dijelove koje bi potom slala fokolarinama i fokolarinima.

 

Izgleda da je uvijek slijedila istu logiku: darivati plod svojega jedinstva s Bogom.

Da.

 

Je li se u molitvama znala sjetiti velikih humanitarnih tragedija?

Uvijek je pratila TV dnevnik kako bi bila u tijeku. Ponekad je čitala Osservatore Romano ili druge novine, barem samo naslove… Kada su bila neka velika događanja, kao rušenje tornjeva blizanaca u New Yorku, onda je navečer, kad smo se okupile na molitvu rekla: “Položimo u Srce Isusovo tu situaciju, molimo da se riješi ona druga situacija, da bude mir, sloga…”

 

Odakle dolazi ta njezina molitva:”Položiti u srce Isusovo”? Izgleda mi tako tipična za Chiaru.

Kad sam ja ušla u fokolar već se koristila. Mora da je uzeta iz Svetoga pisma, iz prve Petrove poslanice: “Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas” (usp.1Pt 5,7).

 

Chiara je sudjelovala u mnogim javnim događanjima, primjerice na Trgu svetoga Petra u Rimu, gdje su se okupljala mnoštva. Je li i u takvim okolnostima uspijevala moliti?

Dok se čekalo, koristila bi priliku i pozdravljala ljude. Neke osobnosti mogla je vidjeti samo u takvim prilikama i to je koristila. U posljednje vrijeme je pozdravljala neke svoje prijatelje, kao što su utemeljitelji drugih pokreta. Išla je ususret svima, često prilazeći prva. Potom, kad bi počela misa ili kad bi govorio papa, predano bi slušala. Nikada nisam čula neki komentar. Bili su to autentični trenuci molitve.

 

Chiara u Brazilu 85U jednom ste članku pisali o tamnim noćima duha koje je proživljavala Chiara. U duhovnoj se teologiji smatra da su to trenutci najvećega jedinstva s Bogom.

Kada je prolazila svoju prvu noć, Chiara je odlazila u Rim posavjetovati se sa stigmatincem ocem Giovannijem Battistom Tomasijem. Ja bih je dopratila, a onda bi ostala pred vratima ili čak u autu. Ona je svaki put izlazila zadovoljna. Ali ubrzo potom bi mi rekla da je opet otpratim k njemu. Najprije je to bilo jednom tjedno, potom više puta tjedno, sve češće. Jednom joj je otac Tomasi dao debelu knjigu svetoga Ivana od Križa, svu pozlaćenu, a ona ju je u autu odmah počela listati. Pronalazila se u njoj. Kao što taj španjolski svetac piše o duši koja je pod kušnjom, i ona se osjećala poput pauka, poput insekta.

Tada Rim nije bio tako velik kao danas i u blizini su još bila polja s pastirima i stadima ovaca. “Voljela bih biti ona tamo ovca, govorila bi, jer ona barem nema volje i djeluje u skladu s prirodnim zakonom.” Svaku i najmanju nesavršenost doživljavala je kao ogromnu i smatrala je da čini smrtne grijehe. To je upravo ono što sveti Ivan od Križa opisuje kao tamnu noć duha. Chiara je uspoređivala svoj duhovni životni put s onim što je on napisao i pronalazila duboki sklad. No da bi opisala naš put, učinila je korak dalje. Da bismo imali Isusa među nama koji je sav naš život, moramo izgubiti ne samo naše negativnosti, naše navezanosti, “staroga čovjeka”, nego i nadahnuća, “novoga čovjeka”; moramo potisnuti Boga u nama iz ljubavi prema Isusu u bratu. Govorila je o tome da trebamo izgubiti Boga radi Boga, radi pravoga jedinstva, tj. radi Boga među nama.

 

Chiara0316aZa vrijeme posljednje tamne noći duha u Švicarskoj godine 2005.-2006. činilo joj se da je Bog “zašao poput sunca na obzoru”. Je li Chiara i dalje molila?

Chiara više nije osjećala Boga. Jednom mi je rekla: “Čini mi se da sam izgubila karizmu, da sam samo Silvija”, ne više Chiara.

 

Kao što se Isus u napuštenosti osjećao samo čovjekom.

I ja sam to tako protumačila. Isus raspeti i napušteni ljubio je do te mjere. No onaj tko se nalazi u toj situaciji nije u stanju doći do takvog zaključka. Usprkos tome što više nije osjećala Boga, Chiara je vrlo vjerno sudjelovala na misi, molila je jutarnje molitve, prije jela… uvijek, uvijek, rekla bih više nego ikada. Prije bi joj se koji put dogodilo da preskoči neku pobožnost, možda u apostolatu, kada bi imala govore. Međutim, na kraju je bila vrlo vjerna i poprimila je novu širinu, nadilazeći Djelo, kršćanstvo, sve. Chiara je uvijek spontano molila nakon pričesti. U svojim posljednjim molitvama dodala bi primjerice: “Za sve umiruće na svijetu, za sve grješnike”. I dalje je molila, iako je u sebi proživljavala tu strašnu noć.[1]

 

[1] Ulomci iz intervjua s Eli Folonari uzeti su iz knjige “La preghiera, il momento più bello della giornata” (Città Nuova)

 

Print Friendly, PDF & Email