Chiara

 

Neočekivani način obilježavanja stote obljetnice rođenja Chiare Lubich

 

„Slavimo da bismo ju susreli“ je moto koji smo kao Pokret fokolara odabrali kako bismo 2020. godine u cijelome svijetu obilježili sto godina od rođenja naše utemeljiteljice Chiare Lubich. Do prije nekoliko tjedana taj nam je moto izgledao pogođenim za slavljenje lika naše utemeljiteljice i karizme koju joj je Bog dao, a ona je velikodušno prenijela. Želimo, naime, da ju ljudi danas sretnu živu, a ne da se nostalgično sjećaju njezina lika; da ju pronađu u njezinoj duhovnosti, u njezinim djelima, a nadasve u njezinu „narodu“, to jest u onima koji u sadašnjosti žive njezin duh bratstva, zajedništva i jedinstva.

 

Počevši od 7. prosinca 2019. radovali smo se brojnim događanjima koja su krenula diljem svijeta.

Željeli smo da se proslava nastavi. No vrlo brzo se situacija promijenila, a moto „Slavimo da bismo ju susreli“ mogao je izgledati neprikladan i zastario. I mi smo obustavili sve proslave i događanja. Pandemija uzrokovana koronavirusom prisiljava sve više zemalja diljem svijeta na poduzimanje drastičnih mjera za usporavanje širenja zaraze. Izolacija i fizička udaljenost za sada su najučinkovitije oruđe. To pokazuju signali iz Kine, koju smo tjednima pratili sa strepnjom. Ovdje u Italiji i u nekoliko drugih zemalja svijeta situacija je i dalje vrlo ozbiljna.

 

Mnogima od nas koji živimo u izolaciji to je potpuno novo iskustvo. Ono nema samo socijalnu ili psihološku dimenziju, već i snažnu duhovnu posljedicu. To se odnosi na sve, a posebno na kršćane. Ta situacija duboko dodiruje i našu specifičnu duhovnost Pokreta fokolara. Mi smo stvoreni za zajedništvo i jedinstvo. Znati graditi odnose možda je najznačajnija odlika osobe koja je upoznala i prihvatila Chiarin duh. Upravo ta dimenzija izgleda da se sada posve ograničava.

 

Ali ljubav se ne može ograničiti. To veliko iskustvo doživljavamo u ovim dramatičnim i bolnim danima. Više nego ikada i sa svih strana dobivam svjedočanstva od osoba koje pokreću kreativnost i maštu, koje se daruju drugima i u teškim i neobičnim uvjetima. Djeca pričaju o malim i velikim činima ljubavi kojima nadilaze poteškoće prisilnog boravka u kući; mladi se umrežavaju u molitvenu štafetu; poduzetnici se opiru struji i ne žele se okoristiti u ovoj izvanrednoj situaciji, već stati u službu općega dobra, pa čak i na štetu vlastite zarade. Nastojimo ponuditi potporu i utjehu na razne načine, prvenstveno molitvom, telefonskim razgovorima, WhatsApp porukama, e-mailovima itd., kako se nitko ne bi osjećao sam: oni koji su kod kuće, ali ni bolesnici i oni koji daju sve od sebe kako bi ih liječili, tješili, te pratili ljude koji trpe posljedice ove situacije.

 

Tu su i poruke solidarnosti koje nam pomažu otvoriti srce i izvan krize koronavirusa. Mislim na mlade u Siriji koji pronalaze snagu razmišljati o nama u Italiji, usprkos dramatičnim uvjetima u kojima se i sami nalaze. Upravo nas mladi uče da se iskustva podijeljena na društvenim mrežama mogu umnožiti, jer i dobro može biti zarazno.

 

Kroz ta svjedočanstva u meni je sazrelo uvjerenje da stota obljetnica rođenja Chiare Lubich nije obustavljena i da je moto „Slavimo da bismo ju susreli“ aktualniji nego ikad.

 

Naš Otac nebeski, a možda sama i Chiara, poziva nas da ovu jubilarnu godinu proživimo na dublji i autentičniji način. Neovisno o uvjetima, čak i u nemogućnosti da zajedno slavimo euharistiju, ponovno otkrivamo živu i snažnu Isusovu prisutnost u življenom Evanđelju, u bratu kojega ljubimo i među svima onima koji su ujedinjeni u njegovo ime, čak i na daljinu.

 

No na poseban nas način naša utemeljiteljica potiče da ponovno otkrijemo njezinu veliku ljubav, njezina Zaručnika: Isusa Napuštenoga – Chiarinoga Boga – kako ga voli zvati nadbiskup Trenta mons. Lauro Tisi. Bog je taj koji je išao do krajnjih granica, kako bi uzeo na sebe svako iskustvo ograničenosti i dao mu vrijednost. Bog je taj koji je postao periferijom kako bi nam dao razumjeti da i u najekstremnijem iskustvu još uvijek možemo susresti Njega. Bog je taj koji je uzeo na sebe svaku vrstu boli, tjeskobe, očaja, potištenosti, kako bi nas naučio da je bol, prihvaćena i pretvorena u ljubav, neiscrpan izvor nade i života.

 

Evo izazova ove planetarne krize: ne bježati, ne nastojati samo preživjeti da bismo sigurno stigli do cilja, nego se dobro ukorijeniti u sadašnjost, gledajući, prihvaćajući i suočavajući se sa svakom bolnom situacijom – osobnom ili tuđom – kako bi to bilo mjesto susreta s “Napuštenim Isusom” i u ljubavi prema njemu pronaći snagu i kreativnost za izgradnju odnosa bratstva i ljubavi čak i u ovoj teškoj situaciji.

 

Za Chiaru je svaki susret sa “Zaručnikom”, s Isusom Napuštenim, bio slavlje, bila je to proslava. Uvjerena sam da kada susretnemo Njega, susrest ćemo i nju jer ćemo naučiti, kako je to nastojala ona, svaku situaciju gledati Božjim očima. Možda i mi možemo ponoviti iskustvo Chiare i njezinih prvih sljedbenica koje skoro nisu ni primijetile da je bio rat, niti da je završio. Obuzete Bogom i njegovom ljubavlju, osjećale su da je stvarnost koju su živjele, konkretna ljubav koja je kružila među njima i mnogima u njihovu gradu, bila jača od svega.

 

Ne znamo koliko će dugo trajati ova kriza: možda nekoliko tjedana ili mjeseci. U svakom slučaju, proći će. Svijet koji ćemo pronaći na kraju tunela gradimo sada.

 

Maria Voce

 

(Izvor: Osservatore romano, 2. travnja 2020., Radicarci bene nel presente)

Print Friendly, PDF & Email