Zapis utemeljiteljice Fokolara iz 1997. godine o njezinom odnosu s Majkom Terezijom koju je u nedjelju 4. rujna papa Franjo proglasio svetom. Svaka je išla svojim putem, ali su se držale za ruku…

 

2332930186_d5dd72a106_o Chiara Lubich e Madre Teresa di Calcutta Poznavale smo se gotovo dvadeset godina. Znala je reći: “Mi smo jako povezane prijateljice”. Sjećam se našeg prvog susreta daleke 1978. godine. Tada je Majka Terezija preuzela inicijativu. Čula je za Pokret fokolara i željela me upoznati. Susret se dogodio u našem centru u Rimu. Zagrlile smo se. Činilo mi se da se oduvijek poznajemo.
Željela je znati nešto o idealu koji nas pokreće. Rekla sam nekoliko riječi, a ona: “Ti činiš što ja ne mogu. Ja činim što ti ne možeš”. Tu je rečenicu više puta ponovila narednih godina. Zatim je svaka hodala svojim putem, ali uvijek držeći se za ruku. Veoma me voljela, a ja sam joj nastojala uzvratiti.

Susrela sam je još nekoliko puta: u prosincu 1985. u Rimu, na Sinodi biskupa povodom XX. obljetnice Drugoga vatikanskog koncila, godine 1986. kada smo i jedna i druga govorile u Firenci na Danu za život. Zatim i u drugim prigodama. Datuma se ne sjećam. No, jednom sigurno na ručku kod Svetoga oca Ivana Pavla II., kada nas je pozvao na Trg svetoga Petra na veliku crkvenu manifestaciju.
Svaki sam put imala nove dojmove. Na prvom susretu – već je bila poznata i slavna – vidjela sam u njoj osobu odlučno upućenu na svoj put, s vrlo jasnim ciljem. Nitko je ne bi mogao zaustaviti.
Na Sinodi me iznenadila njezina duhovna i tjelesna energija. Izlazile smo iz dvorane pruživši si ruke. Moja je nakana bila da je malo pridržim. No ona se brzo izmakla, kao da je htjela reći: “Još mogu dosta dobro”.

U Firenci me iznenadila njezina nježna i neprestana ljubav prema svakoj osobi. Dok je u jednoj prostoriji potpisivala sličice, vidjela sam da ne stavlja samo svoj potpis, nego dodaje “Bog te blagoslovio”. Objasnila mi je da je ljudima drago da budu blagoslovljeni. Prije nego što je ušla u veliku sportsku dvoranu, čuvši da tisuće nazočnih plješće u očekivanju da se pojavi, rekla mi je: “Uđimo, ljudima je drago da me vide!”

Zadnji smo se put susrele u svibnju prošle godine u New Yorku. Zadržale smo se u dugom, nezaboravnom razgovoru. Ležala je u postelji s jakim bolovima u križima, u siromašnoj prostoriji u South Bronxu. U tom siromašnom dijelu New Yorka nalazi se samostan Misionarki ljubavi, u jednoj crvenoj zgradi, koju mnogi poznaju s televizije jer je tamo primila i Lady Dianu dok se bolje osjećala.

Zbog njezina lošeg zdravstvenog stanja taj privatni tako radostan susret bio je iznimka. Nitko drugi nije mogao sa mnom ući osim prevoditelja.
“Chiara”‘, odmah je uskliknula Majka Terezija, primivši mi obje ruke, podižući se iz postelje i čvrsto me gledajući s dva vrlo živahna oka. “Kako si? Gdje se nalaziš?” “U Luminosi, odgovorila sam, u jednom našem gradiću, ovdje blizu”. “Poznajem Marijapoli”, dodala je a potom počela pričati i pričati. Utemeljiteljica jednoga Božjega djela razgovarala je s drugom, daleko nedostojnijom, i mogla joj je ispričati plodove cijeloga svog života: 564 kuće kontemplativnog i aktivnog života otvorene do tada; proširenost u 120 zemalja; projekte što su ih vlasti zaustavile, primjerice u Kini (“Ali nećemo popustiti – govorila je Majka Terezija – bombardirat ćemo nebo, jer neke se stvari postižu samo molitvom”); usvajanje 8000 djece, svi kršteni. Govorila je i o četvrtom zavjetu kojim se obvezuju služiti svim srcem najsiromašnije među siromasima; o umirućima koje je otpratila u raj (više od 50 tisuća samo u Kalkuti), “na iznenađenje sv. Petra koji gleda kako Majka Terezija puni nebo najsiromašnijima od siromašnih”, dodala je.

Bio je to hvalospjev, njezin ‘Veliča’.

Nekoliko minuta koje je dopustio liječnik postalo je dvadeset. Šteta što nije bilo moguće fotografirati nijedan prizor Života koji je bujao u toj sobici, razgovora koji je imao okus raja. Zatim smo se rastale zagrlivši se. Nikad neću zaboraviti ono lice i onu radost.
U proteklim smo godinama izmijenile nekoliko pisama. Više mi je puta ponovila misao izraženu na jednoj njezinoj razglednici koju čuvam: “Draga Chiara, budi sveta jer je svet Isus koji te ljubi i koji te odabrao da budeš njegova. Bog te blagoslovio, M. Teresa, M.C.”

Sada je otišla, svakako je otišla jedna svetica. Ako je druge pozivala da postanu sveti, to je svakako bila i njezina svakodnevna težnja. Svetica, stigla u nebo sa svojim djelima. I to kolikim!

Drago mi je što sam je upoznala i što smo bile tako bliske. Počela sam moliti, ne toliko za nju koliko nju za sve nas.

 

Print Friendly, PDF & Email