EZ Korea

 

Prije 60 godina poduzeće Sungsimdang (SSD, “Presveto srce”), danas ugostiteljska tvrtka s 363 zaposlenika, započelo je kao mala pekarnica proizvodeći kruh kuhan na pari

 

Ovo svjedočanstvo iz Koreje predstavljeno je papi Franji 4. veljače u dvorani Pavla VI., kada je primio 1200 poduzetnika, mladih i znanstvenika Ekonomije zajedništva iz 54 države svijeta

 

Korejski rat 1950. godine

Vojni brod Viktorija sudjelovao je u operaciji evakuacije ljudi iz luke Hungnam u Sjevernoj Koreji u vrijeme Korejskog rata. Mogao je primiti 60 osoba, ali odlukom kapetana ukrcao ih je 14.000 i prebacio do luke Geoje u Južnoj Koreji. Bilo je to 26. prosinca 1950. Ta epizoda poznata je pod nazivom Božićno čudo.

Osnivač poduzeća SSD bio je vlasnik jednog voćnjaka u Sjevernoj Koreji. Novcem što ga je dobio od prodaje 24 stabla jabuke uspio se s obitelji ukrcati na brod Viktoriju. Godine 1956. preselio se u Daejon. Zahvaljujući tome što je u župi dobio 2 vreće brašna, počeo je proizvoditi kruh kuhan na pari. Nakon rata na postajama su se okupljaju gladni ljudi koji nisu imali što za jesti. Iako se i on nalazio u sličnoj situaciji, svakoga je dana dijelio kruh siromasima. To dijeljenje nastavilo se kroz 60 godina, ne preskočivši niti jedan dan. Malo po malo priča o toplome kruhu širila se od osobe do osobe. Tako je SSD rastao i od postaje se preselio na sadašnju lokaciju. Prošlo je 60 godina. Danas je postao dio kulture grada Deajona.

 

  1. – sin ImYoungJin (Fedes)

N43_pag_06-07_Amata_e_Fedes_ridGodine 1980. poduzetnik Fedes i ja smo se vjenčali. On je preuzeo upravu poduzeća zadržavši očev duh i stvarajući nove proizvode kao što je prženi soboro i originalno pakirani sladoled. Svakog je mjeseca organizirao razne događaje i darivao nove emocije kupcima, što je povećavalo prodaju. Umjesto svojoj supruzi administrativne poslove dao je jednom zaposleniku. Ljudi su se zabrinuli jer je to značilo transparentnost u plaćanju poreza. Godine 1992. poduzeće postaje najveća zanatska pekara u zemlji, prva u Koreji u kombinaciji s restoranom i slastičarnicom koja širi kulturu zapadne hrane. Usprkos poslovnom rastu, u sebi osjećamo određenu prazninu. Fedes je želio nastaviti po načelu “poduzeće-pekarnica koje čini mnogo dobra”, ali došlo je do razmimoilaženja u stavovima s osobljem.

 

  1. Hod u tami

Devedesetih godina dogodio se bijeg stanovništva prema novim perifernim gradskim četvrtima, došlo je do promjene načina života, širile su se franšizne pekarnice i poteškoće u parkiranju u starom dijelu grada. Sve je to doprinijelo da SSD više nije bio atraktivno mjesto i došlo je do velikog pada prodaje. Zaposlenici su počeli napuštati poduzeće. Po mišljenju vanjskih stručnjaka imali smo previše osoblja i preveliku raznolikost proizvoda. Opredijelili smo se da više radimo i da napredujemo umjesto da smanjujemo. Čudom smo prevladali tu krizu.

 

  1. – susret s Ekonomijom zajedništva

N43_Pag_06-07_Kim_Mi_Jin_Amata_AutoreGodine 1999. sudjelovali smo u međunarodnoj školi Ekonomije zajedništva u Tagaytayu (Filipini), što nam je otvorilo nove vidike: upravljati poduzećem u altruističkom duhu kako bismo doprinijeli dobru društva. Srce mi je snažno kucalo jer nisam znala hoćemo li uspjeti kad se vratimo u stvarnost. Je li Ekonomija zajedništva moguća? U Koreji još nije bilo nijednog poduzeća EZ, a imali smo i dug od 30 milijardi wona (225.000 eura). Usprkos tome osjećali smo da SSD treba biti uzor. Tako smo započeli s prvim koracima. Odvojili smo za siromahe milijun wona (750 eura), što odgovara mjesečnoj plaći jednog zaposlenika. Kada smo odredili da naš način upravljanja bude “nastojati činiti dobro pred svim ljudima”, usredotočili smo se na riječ “svim”. U sektoru usluga “kupac je kralj”. No shvaćamo da su svi oni koje susrećemo kandidati da žive sveopće bratstvo…

 

Čitavo iskustvo pročitajte u tiskanom izdanju Novoga svijeta br. 4

 

Print Friendly, PDF & Email