Chiara_Athenagoras

Iz izlaganja Chiare Lubich na Drugoj europskoj ekumenskoj skupštini u Grazu 23. lipnja 1997.

Ako se mi kršćani danas osvrnemo na našu dvotisućljetnu povijest, osobito na povijest drugog tisućljeća, ne možemo a da se ne rastužimo zbog niza nesporazuma, svađa, borba, koje su pokidale cjelovitu Isusovu tuniku, Njegovu Crkvu.

Tko je za to kriv? Sigurno, povijesne, kulturne, političke, geografske, društvene i druge okolnosti. Ali i pomanjkanje tipičnog vezivnog elementa među kršćanima, a to je ljubav.

Da bismo danas mogli popraviti to veliko zlo, da bismo crpili snagu za novi početak, trebamo usmjeriti pogled na početke naše zajedničke vjere i veliku objavu kršćanskog otajstva – Boga Ljubav.

U današnje se vrijeme upravo Bog Ljubav treba opet objaviti našim srcima, pojedincima i Crkvi kojoj pripadamo.

Nadasve svakome od nas. Kako možemo misliti da ćemo moći ljubiti druge u cilju pomirenja, ako se ne osjećamo duboko ljubljeni? Ako u svima nama kršćanima nije živa sigurnost da nas Bog ljubi?

No ako vjerom i shvaćamo da je Bog Ljubav, često to zaboravljamo i živimo kao da smo sami na ovom svijetu, kao da ne postoji Otac koji nas slijedi u svemu; koji broji čak i vlasi na našoj glavi, stoga zna sve o nama; koji sve usmjerava na naše dobro:ono dobro koje činimo, pa i zlo koje On dopušta.

Da bismo plodonosno zaživjeli duhovnost pomirenja, potrebno je da u današnjem svijetu i u Crkvi čvrstim uvjerenjem i u istini ponovimo kao naše riječi evanđelista Ivana: “I mi smo povjerovali u ljubav”. (1Iv 4,16)

Ali On nas ne ljubi samo kao pojedine kršćane, ljubi nas i kao Crkvu. Ljubi Crkvu ukoliko je kroz povijest ispunjala Božji naum nad sobom. No veličina je Božjeg milosrđa u tome što je ljubi i ukoliko nije odgovorila na njegov naum – budući da s u se kršćani podijelili – ako oni sada traže puno zajedništvo u božanskoj volji.

Po tom utješnom uvjerenju, uzdajući se u Onoga koji iz zla izvlači dobro, Ivan Pavao II. je na pitanje : “Zašto je Duh Sveti dopustio sve te podjele?” – priznavši da ih je dopustio zbog naših grijeha – dodao: “Nije li moguće (…) da su podjele bile put koji vodi Crkvu otkriću mnogovrsnog bogatstva sadržanog u Kristovu Evanđelju i Njegovu otkupljenu? Možda sva ta bogatstva drugačije ne bi došla do izražaja…”[1]

Vjera u Boga koji je Ljubav, za nas i za cijelu Crkvu, jest polazište.

Ali ako nas Bog ljubi, mi ne možemo ostati nepomični pred tolikom božanskom naklonošću. Kao prava djeca moramo uzvratiti na Njegovu ljubav, opet kao pojedinci i kao Crkva.

Kao pojedinci, ponašajući se poput Isusa, želeći Božju volju umjesto našu. Ponavljajući i mi: “Jelo je moje vršiti volju Oca mojega” (Iv 4, 34). Onu božansku volju koja je zapisana u Svetom pismu, osobito u Novom zavjetu.

Onaj koji se želi založiti na putu izmirenja dužan je živjeti riječi Evanđelja, jednu po jednu, kako bi reevangelizirao svoj način razmišljanja, gledanja, ljubavi. To je stup moguće ekumenske duhovnosti.

“Što više kršćani budu živjeli Riječ, ona će ih činiti sličnima Isusu, a time sličnijima i ujedinjenijima međusobno”, govorio je kardinal Bea.

Sve riječi Svetoga Pisma, osobito Novoga zavjeta, kršćani trebaju usvojiti, a posebno bratsku ljubav u kojoj je sažet sav zakon i proroci.

Pravi kršćanin pomirenja je samo onaj tko zna ljubiti druge Božjom ljubavlju, koja pokazuje Krista u svakome, koja je usmjerena svima (Isus je umro za sav ljudski rod), koja uvijek uzima inicijativu; ona ljubav koja potiče da ljubimo drugoga kao samoga sebe, koja se poistovjećuje s braćom i sestrama: u bolima i u radostima.

Potrebno je da i Crkve ljube takvom ljubavlju.

“Da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima” (Iv 17, 26), molio je Isus. A mi smo tako spremni zaboraviti Njegovu oporuku, sablazniti svijet našim podjelama, svijet koji smo mu trebali osvojiti.

Svaka se Crkva kroz stoljeća na neki način skamenila u samoj sebi zbog vala ravnodušnosti, nerazumijevanja, pa čak i uzajamne mržnje. Zato je u svakoj potrebna dodatna ljubav; štoviše, kršćanstvo bi trebala preplaviti bujica ljubavi.

Ljubav i uzajamna ljubav među kršćanima i među Crkvama. Ona ljubav koja vodi k tome da se sve daje u zajedništvo i tako svaka postane dar za drugu, tako da se u Crkvi budućnosti može predvidjeti samo jedna istina, ali izražena na različite načine, promatrana iz različitih kutova, uljepšana različitim tumačenjima.

U knjizi Prijeći prag nade Ivan Pavao II. piše: “Potrebno je da ljudski rod dostigne jedinstvo putem mnogostrukosti, da se nauči sabrati u jednoj Crkvi, a u različitosti razmišljanja i djelovanja, kultura i civilizacija”.

Neće ova ili ona Crkva morati “nestati” (čega se ponekad boje), već će se svaka iznova roditi u jedinstvu.

Živjeti u takvoj Crkvi u punom zajedništvu bit će nešto predivno, zadivljujuće poput čuda koje će privući pozornost i zanimanje cijeloga svijeta.

Ali uzajamna ljubav je doista evanđeoska, stoga vrijedna, ako se prakticira u mjeri koju je želio Isus: “Ljubite jedni druge – rekao je – kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”. (Iv 15, 12-13)

Ali kako je Isus umro?

U svojoj muci i smrti On nije trpio samo agoniju u Maslinskom vrtu, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, razapinjanje na križ, nego i vrhunac svoje boli koju je izrazio u vapaju: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46). Teolozi i mistici ističu da je ta patnja bila njegova najveća kušnja, njegova najcrnja tama.

U cilju izgradnje punog zajedništva u uzajamnoj ljubavi danas je potrebno razmatrati tu Isusovu bol i ogledati se u njoj. To je i razumljivo.

Ako je Isus bio pozvan riješiti svijet grijeha i potom podjelu ljudi udaljenih od Boga i razjedinjenih međusobno, to svoje poslanje mogao je izvršiti samo doživjevši u sebi najveću odijeljenost: odijeljenost Njega-Boga od Boga, osjetivši se napuštenim od Oca.

Ali Isus je, prepustivši se Ocu (“Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Lk 23, 46), nadvladao tu neizmjernu bol i tako vratio čovječanstvo u krilo Očevo i u uzajamni zagrljaj.

Ako je tako, neće nam biti teško upravo u Njemu vidjeti najsjajniju zvijezdu koja će osvjetljavati ekumenski put; biser koji treba otkriti da donese veliki rod.

Ekumenska će duhovnost biti plodna onoliko koliko oni koji je žive vide u Isusu raspetom i napuštenom koji se prepušta Ocu, ključ za razumijevanje svakog nejedinstva i za ponovno uspostavljanje jedinstva.

Za istinski ekumenizam potrebna su srca dirnuta Njime, koja ne bježe od Njega, već Ga razumiju, ljube, izabiru i znaju vidjeti Njegovo božansko lice u svakom nejedinstvu koje susreću; i u Njemu pronaći svjetlo i snagu da se ne zaustave na traumi, na procjepu podjele, nego da je uvijek nadilaze i nađu rješenje, svako moguće rješenje.



[1] Ivan Pavao II., Prijeći prag nade

Print Friendly, PDF & Email