Friederike (3)

 

Uvijek spremna, dostupna, bliska i istodobno sposobna gledati iz globalne perspektive. Napustila nas je 5. prosinca. Od 2014. godine bila je savjetnica u Međunarodnom centru Pokreta fokolara

 

Znati sagledati i sadržavati obzore koji postaju sve širi, to je danas nužan talent za osobe na rukovodećim pozicijama u međunarodnim organizacijama koje izražavaju veliku složenost ovoga vremena. Friederike Koller je imala tu sposobnost.

 

Napustila nas je 5. prosinca, nakon iznenadne bolesti i intenzivnog života provedenog uglavnom između Europe i Afrike, ali i uz mnoge osobe sa svih kontinenata. Od 2014. do 2020. godine njemačka fokolarina Friederike obnašala je dužnost savjetnice u Međunarodnom centru pokreta fokolara u Rocca di Papa (Italija) kao središnja izaslanica, zajedno s Ángelom Bartolom. Bili su najbliži suradnici predsjednice i dopredsjednika Pokreta, s važnom i osjetljivom zadaćom: raditi na održavanju jedinstva zajednica Fokolara u cijelome svijetu.

 

Mogli bismo reći da je to „glokalna“ zadaća, sa stalnim i iznimno raznolikim izazovima, gdje kulturne, društvene i političke raznolikosti traže da se pred očima ima globalna vizija čitavih naroda, a da se pritom ne zaboravi na pažnju prema pojedincima. Friederike je po zanimanju bila liječnica i – kako je rekao njemački fokolarin Peter Forst – oduvijek se bavila zacjeljivanjem, a nikad nanošenjem novih rana. Slušati, znati čekati, dopustiti da ju se duboko dotaknu pitanja, uvijek se uključivati, biti bliska, ne izbjegavati sukobe, stjecati povjerenje: to su bile neke od njezinih jakih strana.

 

Pažnja prema svakoj osobi i želja da život utroši za nešto veliko označili su Friederikeine odabire još od malena: prvo u glazbi i plesu jer joj je to – objasnila je – omogućilo da „uđe u svijet koji ne prolazi, koji ima okus vječnosti“. No s odrastanjem pojavila su joj se velika pitanja o smislu života. Jedno istraživanje prvo ju je navelo da se upiše na filozofski fakultet, da bi potom odlučno promijenila smjer studija. Odabrala je medicinu jer je tako mnogima mogla pomoći, a možda i dokučiti tajnu života.

 

Jedan tragičan događaj bio je daljnji korak ka otkriću smisla što ga je toliko tražila: paradoksalno, smrt jedne prijateljice u teškoj nesreći otvorila je prolaz do prisutnosti Boga u njoj i do prvog razgovora s Njim. Rekla je: „Prvi put je Bog kojeg sam osjećala samo kao suca postao život, ljepota, sklad.” Tako je u Njemu otkrila istinu koju je toliko tražila.

 

Con-Chiara-3Friederikein prvi kontakt s duhovnošću Fokolara poklopit će se s otkrićem Evanđelja koje je moguće živjeti. „Moja individualistička koncepcija razmišljanja i djelovanja – kaže – pala je i malo po malo sam počela gledati na ljude oko sebe kao na pravu braću i sestre, vjerujući u Očevu ljubav prema svakome.“

 

Život je postao ubrzan i bogat: na poslu, s mladima, u pozornosti prema najsiromašnijima. U sebi je osjećala želju da se potpuno daruje Bogu, a istodobno se užasno bojala da će izgubiti slobodu. U tom razdoblju produbljuje svoje poznavanje Marije, Isusove majke. “Jednog sam se dana sjetila njezinoga DA koji je izrekla suprotno svakom ljudskom rasuđivanju, unatoč svim strahovima koje je i ona osjećala. To mi je dalo hrabrosti da i ja kažem svoje DA”, rekla je.

 

Po završetku škole za fokolarine u Loppianu (Italija), vraća se živjeti u Njemačku, prvo u Köln, a zatim u Solingen. Radila je petnaest godina kao liječnica. Nazvat će to “školom humanosti, dijeljenja, kao i poniznosti i dubokog poštovanja pred životima mnogih ljudi s nezamislivim izazovima”.

 

U Pokretu fokolara godine 2010. tražila se fokolarina koja će biti odgovorna za Nigeriju, pogođenu teškom društvenom situacijom u zemlji, uz rasplamsavanje terorističkih napada. Friederike, tada suodgovorna za Pokret fokolara u sjeverozapadnoj Njemačkoj, nije pitala druge, već se sama ponudila da se tamo preseli. „Ona je doista voljela nigerijski narod – sjećaju se fokolarine iz te zemlje – s ogromnim geografskim, etničkim i vjerskim izazovima. Znala je dijeliti naše rane, svaku situaciju je pratila do kraja. Pratila nas je i poticala da uvijek izaberemo posljednje.“

 

Gajila je osobitu ljubav prema odbačenima, siromašnima i zaboravljenima. Darivala je svoju pažnju svakome koga bi susrela i to se nikad nije mijenjalo, ni onda kada je bila na visokim dužnostima. Posljednjih je godina svakih 15 dana volontirala u centru za prihvat žena migrantica „Astalli“ u Rimu. Spremala bi večeru, a kada je bilo potrebno pomagala bi počistiti kuhinju. Ponekad je s gošćama toga centra dolazilo do spontanog dijaloga. U nekim je slučajevima njezino liječničko iskustvo bilo dragocjeno. Ostala bi budna do povratka posljednje gošće, često kasno u noć. Narednog bi se jutra vrlo rano vraćala u Rocca di Papa, ​​izravno na posao u Međunarodni centar Fokolara.

 

Potom je u jednostavnosti i spontanosti živjela svakodnevicu u zajednici. Sve je radila s velikom pažnjom. S njom je bilo jako teško ljubiti prvi, neizbježno si uvijek bio drugi…

 

Mladi Irac Conleth Burns s kojim je Friederike dijelila rad na projektu Pathways, prisjetio se: „Poznavati Friederike bio je dar. Uvijek je bila spremna, dostupna, bliska, sposobna sagledati situaciju u globalnoj perspektivi. Za nju je jedinstvo uvijek bilo i veliko i malo, svakodnevno i strateško, osobno i društveno. Najbolji način da očuvamo spomen na nju mislim da je nasljedovati njezin primjer i živjeti ga u potpunosti.”

 

Anna Lisa Innocenti i Stefania Tanesini

 

 

Print Friendly, PDF & Email