Donosimo jedno od brojnih zabilježenih iskustava Dori Zamboni, objavljeno u Novom svijetu br. 3/2007.

brnistra0307

Španjolska, travanj 1965.

 

Vlak se kretao treskajući se u jednoličnom ritmu već satima. Udaranje kotača po spojevima tračnica bilo je tako učestalo da se stopilo s protokom krvi u mojim venama. Činilo mi se da nikad neću stići.

Umor i glavobolja kočili su moje reflekse i uspavljivali ih. Pokušala sam se odmarati, čitati, skrenuti pozornost na krajolik, ali su se valovi sjećanja i dojmova, gotovo poput opsesija, obarali na moj duh i pritiskali ga.

Tmurne misli i druge napasti su se uvlačile u moju dušu kao hitre gušterice u procijepe zidova. Pokušala sam dugo moliti, ali je izgledalo da molitva, koja obično umiruje, sada klizi ponad moje duše u apatiji.

Vani je krajolik stalno izmicao i neprestano su se redali veliki grmovi žute brnistre u punom cvatu. Činilo se kao da se obrušavaju na me i šibaju me svojim gipkim granama.

Brnistra je divlja biljka koja raste na raznim zemljopisnim dužinama i širinama, gotovo posvuda u Europi. Sjećam se da sam vidjela kako raste pokraj breza u Švedskoj, duž engleskih obala, u nježnom zelenilu Irske, a sada duž katalonske obale. Narodna je izreka da je žuta boja boja ljubomore.

Pomislila sam: Božja ljubomora? On mi možda želi reći da je nutrina čovjekove duše samo njegova i ne želi da je zauzima bilo što drugo?

I same oči su mi se navikle na neprestani ritam žute boje. Zatvorila sam vjeđe i zavapila: «Kada će, Gospodine, moj duh biti slobodan da misli što želi? Kada neću morati biti podložna raspoloženju tijela, vanjskim podražajima, neugodnim sjećanjima?»

Imala sam dojam, gotovo čuvstven, da mi netko odgovara: «Misli na mene!»

Bio je to tako snažan nutarnji odgovor da mi je kao čudom nestao psihološki umor, iscrpljenost i monotonija tog beskonačnog putovanja. Izgledalo je kao da mi to cvijeće vani miluje lice, da mi ga dotiče poput skladne pjesme jednog jedinog glasa:
»Misli na mene!»

Posve nova prisutnost Duha Božjega ispunila je moj duh, kupe’, vlak, pejzaž, cijeli svijet.

Osjećala sam se jakom, vedrom, bistrom, odlučnom. Rekla sam samoj sebi: «Ovo cvijeće koje sam zapazila na gotovo svim svojim putovanjima od sada pa nadalje za mene će imati novo ime: «Misli na mene!»

 

Francuska, proljeće 1966.

 

Maleni prozor bio je obojen ljubičastim lakom kakvog nikad dosad nisam vidjela, a na takvoj podlozi jasno su se u odrazu isticale crne grane hrasta s nabreklim pupoljcima.

Uzeh jednu knjigu s police i nasumce je otvorim. Bili su to dnevnici svete Katarine Sijenske. Pročitah: «…kćeri, misli na mene; ako to učiniš, ja ću odmah misliti na tebe».

Onoga puta u vlaku dogodio se susret moje male misli s Misli? Sada napokon poimam razlog one snage, one radosti!

 

Engleska – Irska – Švedska – Nizozemska

 

A zatim… vidjeh to cvijeće još nebrojeno puta, u različitim situacijama, posred tolikih drugih krajobraza. Nanovo sam ga doživjela na drukčiji, ali i na isti način, vrlo jednostavan i efikasan. A onda… sam ga zaboravila.

 

Dori Zamboni

 

 

Print Friendly, PDF & Email