RZ0917

 

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mt 16,24)

Isus je bio na vrhuncu svojega javnog života, u jeku naviještanja kako se bliži Kraljevstvo Božje. Pripremao se otići u Jeruzalem. Učenici su naslutili veličinu njegova poslanja i prepoznali u njemu Božjeg poslanika, iščekivanoga od sveg izraelskog naroda. Očekivali su konačno oslobođenje od rimske vlasti i zoru boljega svijeta, nositelja mira i napretka.

No Isus nije želio podržavati te iluzije. Jasno im je rekao kako ga putovanje prema Jeruzalemu neće dovesti do pobjede, nego do odbacivanja, do patnje i do smrti. Otkrio im je i da će trećega dana uskrsnuti. Te je riječi teško bilo razumjeti i prihvatiti, tako da je Petar reagirao. Time je pokazao da odbija jedan vrlo besmislen plan. Čak je i Isusa pokušao odvratiti.

Nakon britkog prijekora upućenog Petru, Isus se obratio svim učenicima uznemirujućim pozivom:

 

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mt 16,24)

 

Što Isus tim riječima traži od svojih jučerašnjih i današnjih učenika? Želi li da preziremo sami sebe? Da se svi okrenemo isposničkom životu? Zahtijeva li od nas da tražimo patnju kako bismo se više svidjeli Bogu?

Ova nas rečenica prije svega potiče da krenemo Isusovim stopama, prihvaćajući vrjednote i zahtjeve evanđelja kako bismo sve više nalikovali Njemu. A to znači živjeti u punini naš život, kako je to činio On, pa i onda kada se na putu pokaže sjena križa.

 

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”

 

Moramo ustvrditi da svatko ima svoj križ. Bol u različitim oblicima dio je ljudskoga života, ali nam izgleda nerazumljiva, suprotna našoj želji za srećom. Pa ipak nas Isus uči kako upravo tamo otkriti neočekivano svjetlo. To je kao kada uđemo u neke crkve i tek tada otkrijemo predivne svijetle vitraje, a izvana su izgledali tamni i bez ljepote.

Želimo li Ga slijediti, Isus od nas traži da potpuno preokrenemo ljestvicu vrijednosti, da uklonimo sami sebe iz središta svijeta i odbacimo logiku traženja osobnoga interesa. Predlaže nam da više pozornosti posvetimo potrebama drugih nego našima; da istrošimo naše snage kako bismo usrećili druge, poput njega koji nije izgubio nijednu priliku da utješi i dade nadu onima koje je susreo. Tim putem oslobađanja od sebičnosti može započeti naš rast u humanosti, osvajanje slobode koja u punini ostvaruje našu osobnost.

 

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”

 

Isus nas poziva da budemo svjedoci evanđelja i onda kada je ta vjernost stavljena na kušnju malih ili velikih nerazumijevanja društvenog okružja u kojemu živimo. Isus je s nama i želi da budemo s Njim u riskiranju života za najveći ideal: sveopće bratstvo, civilizaciju ljubavi.

Ta korjenitost u ljubavi duboka je potreba ljudskoga srca, kako to svjedoče osobnosti nekršćanskih vjerskih tradicija koje su duboko slijedile glas savjesti. Gandi je zapisao: “Kad bi me netko ubio a ja umro s molitvom na usnama za svoga ubojicu i sjećanjem na Boga te sa sviješću o njegovoj živoj nazočnosti u svetištu moga srca, tek tada bi se moglo reći da posjedujem nenasilje jakih.”[1]

Chiara Lubich je u otajstvu Isusa raspetoga i napuštenoga pronašla lijek za izlječenje svake osobne rane i svakoga nejedinstva među ljudima, skupinama i narodima te je s mnogima podijelila to otkriće. Godine 2007. u prigodi manifestacije pokreta i zajednica različitih Crkava u Stuttgartu je napisala:

“Svatko od nas u životu podnosi boli barem malo slične njegovima. (…) Kada ih osjetimo, sjetimo se njega koji ih je učinio svojima: one su njegova nazočnost, sudjelovanje u njegovoj boli. Učinimo i mi kao Isus, koji nije ostao skamenjen nego je nakon vapaja izgovorio riječi: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46), i predao se Ocu.

Poput njega i mi možemo prevladati bol i nadići kušnju govoreći mu: “U kušnji ljubim tebe, Isuse Napušteni; ljubim tebe, sjeća me na tebe, to je tvoj izraz, jedno tvoje lice”. Ako se u narednom trenutku prihvatimo ljubiti brata i sestru i ostvarivati što Bog želi, više ćemo puta doživjeti da se bol pretvara u radost. (…) Malene skupine u kojima se krećemo mogu doživjeti male ili velike podjele. I u toj boli možemo vidjeti Njegovo lice, prevladati tu bol u nama i sve učiniti kako bismo ponovno uspostavili bratstvo s drugima. (…) Kultura zajedništva ima za put i uzor Isusa raspetoga i napuštenoga.”[2]

 

Letizia Magri

 

 

[1] M. K. Gandhi, Antiche come le montagne, Ed. di Comunità, Milano 1965, pp. 95-96.

[2] . C. Lubich, Per una cultura di comunione – Međunarodni susret “Zajedno za Europu” Stuttgart, 12. svibnja 2007. – http://www.together4europe.org/

Print Friendly, PDF & Email