OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Razgovor s prof. dr. sc. Josipom Planinićem (17. 12. 1941. – 5. 2. 2020.) objavljen u Novom svijetu br. 4/2008.

 

S Josipom Planinićem, redovitim profesorom fizike na Sveučilištu u Osijeku razgovaramo o njegovim životnim opredjeljenjima i o odnosu znanosti i vjere. Rođen je u Sarajevu, diplomirao atomsku fiziku na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je i radio kao docent. Na Sveučilištu u Osijeku, obavljao je dužnosti predstojnika zavoda, dekana fakulteta i rektora Sveučilišta. Više godina proveo je na znanstvenim istraživanjima u Njemačkoj, Kanadi, Francuskoj i Italiji. Autor je blizu stotinu znanstvenih publikacija i šest udžbenika, odnosno stručnih knjiga te pet knjiga poezije. Otac je četvero odrasle djece.

 

Kakav je bio tvoj životni put znanstvenika i vjernika, jesu li ta dva životna opredjeljenja ponekad dolazila u sukob?

Od malena sam učio vjeru od moje majke i ministrirao u crkvi (oca sam rano izgubio u komunističkim progonima). Pri odabiru studija nisam zanemario savjete mojeg ujaka koji mi je govorio: “Ako budeš radio kao pravnik ili ekonomist, morat ćeš ući u partiju; ako budeš studirao filozofiju, morat ćeš predavati marksizam”.

Po završenom studiju fizike zaposlio sam se kao asistent na Sveučilištu u Zagrebu, a istraživanja iz nuklearne fizike izvodio sam na Institutu Ruđer Bošković, gdje sam i doktorirao. Jedno vrijeme sam se više bavio matematičkom statistikom, pa sam to i predavao na poslijediplomskom studiju. Ušavši dublje u statističke zakone, bavio sam se mišlju kako je upravo statistika iskaz Božje opstojnosti, pomišljajući kako sam blizu i znanstvenom dokazu o tome, ali sam, naravno, uskoro odustao od takvih mladenačkih ambicija. Kad bi i postojao znanstveni dokaz o Božjoj opstojnosti, vjera nam ne bi bila potrebna, a Isus govori o vjeri koja vodi u život vječni.

 

Odnos vjere i znanosti osjetljiva je tema koju smo još uvijek navikli promatrati u skladu s učenjem primljenim u bivšem sustavu.  Kakav je stav današnjih znanstvenika?

F. Coplestone u svojoj Povijesti filozofije (A history of philosophy), izlažući o pokretu utilitarista u Engleskoj, navodi: “Mi ne možemo govoriti o Bogu u jeziku, recimo, fizike, jer pojam Boga nije sadržan kao znanstveni pojam u fizici”.

Dakle, od znanstvenog istraživanja ne možemo očekivati određeni odgovor o opstojnosti Božjoj; pozitivan odgovor je pitanje osobne vjere.

M. Hack, autorica knjige Svemir na pragu tisućljeća (L’universo alle soglie del duemila), navodi rezultate istraživanja na uzorku od 348 talijanskih znanstvenika koje je dalo sljedeće odgovore: u jednoga osobnog Boga vjeruje 18% znanstvenika, u Vrhovno Biće vjeruje 18%, agnostika je 25,2% i ateista 21,5% . Ovdje valja uzeti u obzir kako natjecanje među znanstvenicima dovodi do preuzetnosti pojedinaca, a što ne odgovara i stvarnoj razini znanja, koje pak još ne mora značiti i mudrost.

Dakle, oholost je opasnost za svakog pojedinca, vjernika i znanstvenika; ako sam stekao malo više znanja u nekom užem području istraživanja, to ne znači da sam našao odgovore na sva pitanja, recimo o svemiru ili zagrobnom životu.

 

Kako je nastao svijet? Odakle dolazimo? Ta pitanja zaokupljaju svakog čovjeka. Novim otkrićima znanstveni se modeli razvijaju, a ponekad i korjenito mijenjaju. Primjerice, teorija Velikog praska. Ide li ona u prilog vjerovanju u Božji zahvat pri nastanku svemira?

Upravo o nastanku i evoluciji svemira raspravlja se u mojoj nedavno objavljenoj knjizi „Kozmologija – Uvod u sveučilišnu kozmologiju”, u kojoj je opisano više mogućnosti razvoja svemira u budućnosti. U znanosti je prihvaćen suvremeni, takozvani standardni model svemira koji je imao početak s Velikim praskom (Big Bang, engl.) prije blizu 14 milijardi godina; tada je u točki singulariteta (poseban događaj) s ogromnom energijom nastala eksplozija pri vrlo visokoj temperaturi, recimo na više od 1032 stupnja, nakon čega se svemir širio i ohlađivao do današnjeg stanja. S Velikim praskom je započelo vrijeme i prostor, početne čestice vrlo visokih energija udruživale su se u nove čestice koje su u nukleosintezi dale atome, zvijezde i galaksije. Zemlja, kao planet zvijezde Sunce, mogla je nastati prije četiri milijarde godina.

Takav znanstveni model svemira građen je od dvadesetih godina prošlog stoljeća do danas; od više hipoteza do prije četrdesetak godina svojevrsnu potporu (s materijalističkim svjetonazorom) imao je protumodel stalnog svemira, koji je držao da svemir postoji od uvijek, da se stalno širi i da tvar u njemu neprestano nastaje. Otkrićem pozadinskog kozmičkog zračenja (1967.god.) model Velikog praska dobio još jedno odlučno uporište, a hipoteza stalnog svemira je odbačena.

 

Ekspandirajući svemir s teorijom Velikog praska može se uključiti u crkveno učenje o kreaciji i Stvoritelju svijeta. Zanimljivo, na mojim predavanjima s tom temom u javnosti, pa i na sveučilištu, nikad mi nije postavljeno pitanje: otkud tolika energija u točki singulariteta, Velikom prasku! Sad bih ja vas pitao – zašto ga nitko nije postavio? Zato jer se pitanje čini prejednostavnim i prosječni slušatelj pomišlja kako znanstvenici sigurno imaju neki složeniji odgovor. A nije tako – kozmolozi nemaju odgovor! Znanstvenik vjernik tu prihvaća ulogu Stvoritelja koji je dao polaznu energiju i oblikuje svemir u evoluciji koja traje.

 

Obzirom na budući razvoj svemira i neizbježan završetak njegovog životnog vijeka, kao i  potrošnju  nuklearnog goriva na Suncu, odnosno kraj života na Zemlji, ima različitih hipotetskih pokušaja da se svemiru pripiše npr. beskonačno ponavljanje ciklusa u kojem se on širi iz jednog singulariteta, zatim se skuplja u novu točku singulariteta, ponovno širi, pa skuplja, i tako redom. Prema tom tumačenju ne bi bilo početka svemira, on bi na račun matematičkih pretpostavki bio potpuno autonoman (odnosno, bez smislenog opravdanja, željelo se zapravo pokazati kako u stvaranju svemira Bogu nema mjesta).

Ne očekujmo od znanosti potpune dokaze o Božjoj opstojnosti.

U izjavi od 1988. godine papa Ivan Pavao II navodi: “Kršćanstvo posjeduje izvore svojeg opravdanja u sebi samom i ne očekuje od znanosti da mu bude prvi apologet, branitelj vjere”.

 

Kakav su odjek u tebi ostavili dokumenti Crkvenog učiteljstva koji govore o odnosu vjere i znanosti?

Krajem prošlog stoljeća objavljena je enciklika pape Ivana Pavla II. Vjera i razum (Fides et ratio). Upravo sam te godine (1999.) boravio na istraživanju u Rimu, u okviru moje slobodne sedme godine na sveučilištu (Anno sabatico); sjećam se da sam žurno i sa zanimanjem čitao tu encikliku i u metrou.

Iste godine objavljeni su i rezultati astronomskih mjerenja koja su unijela dodatna pitanja u opisu evolucije svemira – ustanovljeno je da se naš svemir širi ubrzano.

U svojoj enciklici Papa ohrabruje znanstvenike koji svojim istraživanjima pridonose porastu spoznaja o svemiru kao i o složenim strukturama atoma i molekula. Znanstvenik razumije da istraživanje istine, sa svim zbiljnim ograničenjima svijeta i čovjeka, ne završava nikada; on gleda i iznad objekta istraživanja i susreće se s pitanjima koja upućuju na Misterij, kako kaže Papa.

Inače glavnina enciklike govori o mogućem skladu filozofije i teologije, što je i razumljivo jer je i sam autor bio priznati profesor teologije, oslonjen na novo vrijeme i suvremeni jezik filozofije.

Enciklika govori o objavi Božje mudrosti u Sinu Isusu koji cijelim svojim životom otkriva lice Očevo. Sklad između kršćanstva i filozofije autor opisuje zahtjevom: “vjerujem da bih razumio, razumijem da bih vjerovao”.

Sadašnji Papa je vrstan, vodeći teolog, koji poznaje znanstvenu problematiku, ali ga pojedini nastavnici na rimskom sveučilištu La Sapienza nisu razumjeli, dapače manja grupica nastavnika i zavedenih sveučilištaraca usprotivila se Papinom dolasku na Sveučilište uz početak akademske godine 2007/08., što je u javnosti izazvalo opravdano negativne reakcije.

U mojim redovitim predavanjima na sveučilištu iz prirodoslovlja, sveučilištarcima sam uvijek ostavljao slobodu vlastitog promišljanja i zaključivanja.

Ali Bog je Ljubav, kako naslovi i prva enciklika Benedikta XVI, preostaje nam današnje sumnjičavce privući k istini snagom prijateljstva, prvim korakom s naše strane, kako uči i Chiara Lubich.

 

Zašto je posljednja tvoja knjiga Kozmologija posvećena Chiari Lubich?

Ne samo u posljednjoj, nego i u nekoliko prethodnih mojih knjiga spomenuo sam Chiaru Lubich i neke njene misli. Tako u knjizi Kaos i kozmos – Nebeska dinamika i deterministički kaos uz naslov posljednjeg poglavlja stoji: “Ništa uređenije nije od onoga čime ljubav upravlja i ništa slobodnije nije od onoga što ljubav ujedinjuje”. Uz predgovor mojoj knjizi Osnove fizike 1 stoji misao: “Svijet se također mijenja idejama”.

Chiaru Lubich i njezinu karizmu sam upoznao prije dvadeset i više godina, stekavši tako brojne prijatelje, istomišljenike o ekumenizmu i potrebnom dijalogu u svijetu na nekoliko razina, pa bi već to bio dovoljan razlog za zahvalu. Moram reći da je moje kršćanstvo podosta drijemalo u meni i bilo zagledano u Nebo. Tek Chiarini poticaji i susreti s prijateljima u Pokretu pomogli su mi prepoznati Isusa u mojim bližnjima, u onima koje susrećem svakoga dana.

Poznato je da je Chiara započela studij filozofije, da bi kasnije, vrlo zauzeta nastalim Pokretom, svoje knjige odložila na tavan, ostavivši samo Evanđelje…

Danas je dobitnica 19 počasnih doktorata!

 

Brigita Eterović

 

 

Print Friendly, PDF & Email