Isus Napusteni

Otkriće vapaja Isusove napuštenosti na križu kao njegove najveće patnje Chiari se dogodilo 24. siječnja 1944., svega nekoliko tjedana nakon 7. prosinca 1943. kada se vjenčala s Bogom predajući se Njemu zauvijek.

Isus nije samo podnio odbacivanje i mučenje na križu, nanijeto mu od ljudske ruke, nego je doživio i Božju šutnju. Chiarin odgovor na to otkriće bio je neposredan: “Ako je najveća Isusova bol bila napuštenost od strane njegova Oca, mi ćemo ga izabrati kao Ideal i slijedit ćemo ga takvoga.”[1] “Od toga dana Chiara mi je često govorila o Napuštenom Isusu. Bio je to živi lik u našem životu”, pripovijeda Doriana Zamboni, svjedokinja toga otkrića.[2]

Tako je počela ljubavna priča koja je doživljavala stalni rast i bila uporište čitavoga Chiarinoga života, zahvativši nebrojene osobe u čitavome svijetu.[3] Odabir Isusa napuštenoga bio je odabir ljubavi, bez skrivenih motiva, a nije ni bio povezan s posebnim kušnjama, kako se to događa drugim velikim kršćanskim likovima. Posve neočekivano On je vrlo skoro očitovao svoje uskrslo lice. Uskrsli Isus pretvara bol u ljubav i čini da svaka razdijeljenost s Bogom i među ljudima postane početak hoda prema jedinstvu.

 

 

Sjedinio nas je s Ocem

 

Krista raspetoga poznavali smo i ništa drugo.

Biti s Njim raspeti Božjom voljom, a osobito raspeti s Njim u braći bio je najljepši izraz ljubavi prema Ocu: “da svijet upozna…” [usp. Iv 17,23].

Usredotočile smo pogled u Njega i primijetile da su se veliki sveci hranili Bogom ljubeći križ. I mi smo željele isto. Imale smo samo jedan život, k tome još i kratak. Vrijedilo je usmjeriti ga prema najboljemu dijelu.

Jednoga smo se dana upitale koja je bila Isusova najveća bol na križu i činilo nam se da je vapaj upućen nakon tri sata agonije “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” [usp. Mt 27,46; Mk 15,34] bio labuđi pjev Čovjeka-Boga koji umire dajući sve svoje braći.

Dao je sve: tridesetogodišnji život uz Majku u poteškoćama, poslušnosti i predanosti; tri godine propovijedanja i svakovrsnih dobrih djela: čuda Svjetla i Ljubavi; tri sata na križu s kojega je darovao oprost krvnicima, raj razbojniku, Majku nama, svoje Tijelo i svoju Krv – nakon što nam ih je otajstveno darovao u euharistiji. Ostalo mu je samo božanstvo. Sve što je dao bilo je u njemu božansko. Njegovo jedinstvo s Ocem, preslatko i neizrecivo jedinstvo s Njim, njega Sina Božjega učinilo je tako moćnim na zemlji i tako kraljevskim na križu… No taj osjećaj prisutnosti Njegova Boga morao se spustiti u dno Njegove duše, više se ne osjetiti, poništiti ljubav u Njemu, ugasiti svako svjetlo, ušutkati mudrost, odvojiti ga – barem osjećajno – od Onoga koji mu je rekao da je jedno s Njim. “Ja i Otac jedno smo” [Iv 10,30].

Osramotio se pred ljudima, učinio se grijehom s grješnicima, potpisao je mjenicu neizmjerne vrijednosti i samo ju je on bio u stanju platiti, a sada je Otac dopustio tu beskrajnu tamu, taj mrak i beskrajnu suhoću duše, to beskrajno ništavilo, kako bi se osjetio proklet od neba i od zemlje. Isus je plaćao za nas. Da bi nas učinio djecom Božjom odrekao se osjećaja da je On Sin Božji. Bili smo odvojeni od Oca i bilo je potrebno da Sin, u kojemu smo bili svi mi jer smo riječ u Riječi i tijelo njegova Tijela, osjeti odijeljenost od Oca kako bi nas sve sjedinio s Ocem. “Jer svidjelo se Bogu… po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.” (Kol 1,19-20)

To je najveća bol, tamna noć osjećaja, duha… napuštenost od Boga. On ju je morao osjetiti kako mi nikada više ne bismo bili napušteni.

On je učio da nitko nema veće ljubavi od onoga koji daje život za svoje prijatelje. On, Život, dao je sve svoje.

To je vrhunac: On je Otkupitelj; najljepši izraz Ljubavi. Ljubi kao Bog ljubavlju velikom koliko i Bog. Postaje ništicom kako bismo mi bili sve. Poistovjećuje se s nama, crvima zemlje, kako bi nas učinio Njim: Sinom Božjim.

Bio je lijep, lijep, lijep taj božanski ljubitelj naših duša, izbačen sa zemlje i s neba, odbačen od svih, sveden na dronjke, na sramotu, kako bi nȃs kao djecu Božju uveo u Kraljevstvo, kao svoje subaštinike, prihvaćene od svih, pune Njegova Svjetla, Njegove ljubavi, Njegove moći, prepune dostojanstva, prevelike. “Exinanivit semetipsum…” [sam sebe “oplijeni”] (Fil 2,7).

Ljubile smo ga takvoga, htjele smo ga takvoga, nikada kao u tom trenutku nije nam izgledao toliko Bog, Bog ljubavi koji daruje sve.

Iz Njega su kao iz božanske škrinje uzeli dragulje i dragulje svjetla i snage svi oni koji su ga slijedili.

Vidjeli smo ga posvuda: u trpećem bratu. Svaka tjelesna, moralna i duhovna bol bila je sjena Njegove velike boli.

U svakoj našoj boli vidjele smo Isusa raspetoga i napuštenog. Trebalo ga je ljubiti kako bismo bili kao On, kako bismo svojom smrću, ljubljenom i željenom, dali život sebi i mnogima.

Svaki bolni događaj bio je jedno njegovo lice koje bismo prigrlili kako bismo postali jedno s njim: napušteni s Njim napuštenim, tamom i dosadom i hladnoćom i suhoćom i očajem i razdvojenošću i tjeskobom i glađu i bolom… s Njim koji je oličenje svega toga.

No ispod svega toga bio je On jedini pravi Bog, savršeni mir, punina Radosti, Svjetlo… sve ono što nije od ovoga svijeta.

I među onima koji su postavili Boga za ideal, netko bi povremeno posustao. Gospodin dopušta velike kušnje kada daruje velike milosti i prvi nukleus ujedinjenih duša tada bi trpio veliki udarac.

Bez jedinstva vladala je smrt, kao što smo u jedinstvu imali Život.

Ali evo lijeka za smrt: Isus raspeti i napušteni.

Tko je u fokolaru bio slomljen zbog napuštenosti od brata, shvaćao je da je stanje njegove duše slično Njemu i bio je potaknut radovati se toj boli, budući da je izabrao Isusa napuštenoga kao svoje jedino Sve. Ne samo to: on je u bratu koji je bio izvan jedinstva vidio drugoga Napuštenog Isusa kojega je trebalo tješiti, ljubiti, a ljubav je opet uspostavljala jedinstvo.

Ideal [nova duhovnost] se u nama sve više produbljivao i otkrivena nam je tajna jedinstva koje je Isus na križu ostvario. Istodobno je mnogim dušama oko nas stizalo svjetlo i ljubav što su iz nas zračili.

 

(Chiara Lubich, Trattatello innocuo, Trento 1950.)

 

 

[1] Jedinstvo i napušteni Isus, Novi svijet, Zagreb 1988., str. 52;
[2] Isto, str. 53;
[3] Tu avanturu Chiara Lubich pripovijeda u knjizi Vapaj, Novi svijet 2000., koja ima podnaslov: Isus raspeti i napušteni u povijesti i u životu Pokreta fokolara, od njegova nastanka 1943. do zore trećega tisućljeća.

 

Print Friendly, PDF & Email