bracni parOnaj nepodnošljivi kolega sada je moj predivni životni suputnik

 

Na katedri gdje sam predavao jedan kolega imao je izuzetno tešku narav. Zvao se Ernest. Posljednja riječ uvijek je morala biti njegova. Kad bi bila ona prava, ne bi tu bilo ništa loše. Problem je bio u tome što se uvijek uključivao u razgovor zato da proturječi sugovorniku i da potvrdi svoju nadmoć.

Zbog stalne promjene raspoloženja s vremenom se oko njega podiglo neprobojno stakleno zvono. Naime, uz različite isprike svi su ga na neki način nastojali izbjegavati.

Jednoga dana Ernest se osjećao loše. Otpratio sam ga u bolnicu i po prvi put je pokazao zahvalnost i nesumnjivu blagost. Kad su to čuli kolege, bili su ugodno iznenađeni.

Nakon nekoliko dana oporavka vratio se na posao. Njegov odgovor na našu brižljivost bio je vrlo grub: “Vaše briga za mene nervira me”, rekao je. Kamo je nestala blagost koju je pokazao kad mu je bilo loše?

Na kraju akademske godine dobio sam drugo imenovanje i ništa više nisam saznao ni o njemu ni o drugim kolegama. Tek nakon više godina sreo sam jednu od njih, Olgu. Nastavili smo prekinuti razgovor. Iznenadio sam se kad mi je rekla da je Ernest postao njezin muž i da me srdačno pozdravlja.

Priču je počela pitanjem: “Sjećaš li se basne o ljepotici i zvijeri? Njome bih mogla opisati što sam proživljavala. Za vrijeme jedne od njegovih kriza ja sam mu jedina pritekla u pomoć. Tada sam u njegovim očima pročitala zaklinjanje, beskrajnu molbu za ljubavlju. Izgledalo mi je da je žrtva zle kobi, kao što je u basni čarolija pretvorila princa u strašnu zvijer. Odjednom su mi nestale predrasude i strahovi. Nasmiješila sam mu se, a on me uzeo za ruku.

U tom sam trenutku osjetila sigurnost da sam se rodila za njega. Kad sam počela ljubiti, vidjela sam kako nestaje čarolija. Kad sam mu potvrdila svoju ljubav, proplakao je. Takvu osobu nisam zaslužila.

Ernestova bolest činila ga je nestalnim, a onda i nepouzdanim. Nakon romantične večeri, kad nam se činilo da smo u sedmom nebu, dan kasnije znao je biti mrzovoljan i potpuno se isključiti. Ženi ništa nije gore nego kad je ostavljena po strani bez razloga.

Jednoga dana, nakon teških momenata, rekao mi je nježno: ‘Ti si moj siguran oslonac. Nemoj me se bojati, pomozi mi’.

U braku smo osam godina. Ernest mi je darovao dvoje krasne djece. No pravi dar je u tome što me naučio ljubiti. Prije je moja ljubav ovisila o tome kako bi druga osoba na nju reagirala. On mi je pomogao razumjeti da je ljubav uvijek nova, originalna, da se ne oslanja na prošle događaje i da ne očekuje ništa za sebe. Takvom ljubavlju hranim našu djecu.

I nemoj misliti da samo ja dajem. Ono što dobivam je sto puta ljepše. Kratko rečeno, taj nepodnošljivi kolega postao je moj predivan životni učitelj.”

 

Izvor:  Novi svijet, 7-8/2015

 

Print Friendly, PDF & Email