Molitva ChLu

 

Osobni i duboki susret s Bogom u molitvi obilježava naše cjelokupno postojanje. Prepoznamo li u Njemu autora milosti, dobivamo mogućnost ljubiti kao djeca, izgubiti se u njegovu pogledu, sve dotle da postanemo živuća molitva.

 

[…] Kao što znamo, naša duhovnost, koja je istodobno individualna i zajedničarska, vodi nas rastu vertikalne dimenzije ljubavi, kako se danas kaže, ljubavi prema Bogu, te horizontalne prema bližnjemu. Svetost koja iz toga proizlazi rezultat je uravnotežene prisutnosti tih dviju ljubavi.

 

Nekima je lako razviti nadasve horizontalnu dimenziju ljubavi (što pokazuje težnja prema aktivizmu), ali možda ne isto toliko i vertikalnu.

 

Istina je da mi sve što činimo obično upućujemo Njemu: za Njega ljubimo, radimo, trpimo, molimo… Ali, ako smo kroz stalno poistovjećivanje s bližnjima stigli dotle da ih često ljubimo i srcem, jesmo li sigurni da i Boga ljubimo ne samo voljom nego i srcem?

 

Na kraju našega života nećemo doći pred Boga zajedno s drugima, sa zajednicom, nego ćemo morati biti sami.

 

Jesmo li sigurni da će se u tom trenutku sva ljubav koju smo sabrali u srcu tijekom života, spontano, kao što bi se to trebalo dogoditi, izliti na Onoga kojega smo trebali uvijek ljubiti, kojega ćemo susresti i koji će nam suditi?

[…]

 

I za nas će sigurno doći taj čas. Imajući ga u vidu, trebali bismo već od sada nastojati što više produbiti naš odnos s Bogom.

 

Jer možemo ljubiti kao sluge i izvršavati što god gospodar želi ne upućujući mu ni riječi. Ili možemo ljubiti kao djeca, srcem ispunjenim Duhom Svetim, ljubavlju i povjerenjem u svoga Oca. To nas povjerenje potiče da često razgovaramo s njim, da mu izložimo sve naše situacije, naše odluke, naše planove. To pouzdanje, ta božanska želja navodi nas da s nestrpljenjem očekujemo trenutke posvećene isključivo Njemu, da stupimo u duboki kontakt s Njim.

 

To je molitva, istinska molitva! Njoj trebamo težiti, sve dotle da postanemo živuća molitva.

 

Teolog Evdokimov[1] izrekao je jednu lijepu rečenicu o molitvi: „Nije dovoljno moliti – kaže on – potrebo je postati, biti molitva, izgraditi se u obliku molitve…“

 

Izgraditi se u obliku molitve, biti molitva, kako to želi Isus koji je rekao: „U svako doba molite.“[2]

 

Ja mislim da u srcu mnogih od nas postoji pravo bogatstvo nadnaravne ljubavi koja može pretvoriti naš život u istinsku molitvu, koja nas može izgraditi u molitvi. Trebamo je samo sabrati u prikladnim trenucima.

 

U narednom vremenu obvežimo se da ćemo često razgovarati s Bogom, čak i usred aktivnosti. Nastojmo se poboljšati upravo u tome.

 

Već i to kada kažemo “Za tebe” prije svake aktivnosti, pretvara tu aktivnost u molitvu.

 

Ali to nije dovoljno. Započnimo bliski razgovor s Njim kad god je to moguće. Samo će tako, na kraju života, na našim usnama procvasti izrazi ljubavi prema Bogu slični izrazima svetaca. […][3]

 

Chiara Lubich

 

 

[1] Pavel Nikolaevič Evdokimov (1901.–1970.), ruski pravoslavni teolog i filozof, bio je promatrač na posljednjem zasjedanju Drugog vatikanskog koncila. U izgnanstvu, nakon sovjetske revolucije, posljednjih je dvadeset godina života predavao na institutu svetoga Sergija u Parizu.

[2] Lk 21, 36;

[3] Uzeto iz duhovne misli Chiare Lubich u Emisiji od 22. siječnja 1998.

 

Print Friendly, PDF & Email