U nedjelju 17. svibnja u Križevcima preminuo je Ivan Bregant, fokolarin koji je u razdoblju od daleke 1966. pa sve do 2008. bio suodgovoran za Pokret fokolara na području jugoistočne Europe koje je uključivalo Hrvatsku i ostale države bivše Jugoslavije te Rumunjsku, Bugarsku, Moldaviju, a jedno vrijeme i Mađarsku i Albaniju. Sprovodni obredi započinju misom zadušnicom u katedrali Presvetog Trojstva u Križevcima 20. svibnja u 14 sati, a potom na mjesnom groblju u 16 sati. Donosimo intervju s njim objavljen u Novom svijetu u siječnju 2007. godine, gdje on pripovijeda o svojoj životnoj avanturi. Godine 1966. student arhitekture Ivan Bregant došao je u tadašnju Jugoslaviju da bi pratio nastanak i razvoj Pokreta fokolara, čije je sjeme već bilo posijano. Kako je izgledao taj početak, ispričao je za čitatelje Novoga svijeta. Ivan se prisjeća onoga vremena pojašnjavajući situaciju u kojoj su se odvijali događaji i donosile odluke, ispreplićući osobnu povijest s poviješću Pokreta koji se širio. Njegova se obitelj još prije Drugoga svjetskog rata preselila iz Slovenije u talijansku Goricu, bježeći pred Njemcima. Otac je bio liječnik, protivnik komunističkog režima, “iako je liječio i partizane”, dodaje s osmijehom Ivan. Brat Dimitrij krenuo je očevim stopama i završio medicinu, a Ivan je započeo studij arhitekture u Torinu. Druga dva brata danas žive u Italiji. 

Kako si došao u kontakt s Pokretom fokolara?

“Moj brat Dimitrij je već bio u fokolaru, no mene to tada nije zanimalo. Provodio sam vrijeme s lijevo orijentiranim društvom i u našim bismo raspravama uvijek zaključili da je Isus bio izmišljeni lik. Bili smo ispunjeni takvim duhom i ja sam malo po malo izgubio vjeru. U lipnju 1964. godine kao mladi vojnik našao sam se u bolnici u Trstu, gdje je tada došao i Francesco, fokolarin koji je trebao na operaciju oka. Od moga brata saznao je da sam u bolnici, došao me posjetiti i sprijateljili smo se. Nakon operacije Francesco je ležao u krevetu. Bila je nedjelja i žarko je želio otići na misu. Nadao se da će mu liječnik to dopustiti. Ja sam znao da nakon operacije očiju treba boraviti u mraku. Zato sam mu rekao da ne može izlaziti i dodao: ‘Ja ću danas ići na misu umjesto tebe!’ Uputio sam se hodnikom prema bolničkoj kapelici. S lijeve strane su bila osvijetljena vrata. Otvorio sam ih i našao se u ispovjedaonici. Nakon dugo vremena tog sam se dana ispovijedio i pričestio. Detalja se više ne sjećam, samo svjetla u ispovjedaonici i velike radosti koja me obuzela. Teško je to opisati. Kad sam se vratio, Francesco me, ležeći zatvorenih očiju, upita: ‘Ivane, što ti se danas dogodilo?’ ‘Ništa’ – odgovorih – Idemo se malo odmoriti. Imaš nešto za čitati?’ On mi pruži knjigu Chiare Lubich Meditazioni. Uzmem je i odem u krevet, dok je u meni sve klicalo od radosti.” 

Tvoja gesta prema prijatelju vratila ti je vjeru. Što se kasnije dogodilo?

“U knjizi sam naišao na zapis ‘Jedan grad nije dovoljan’ . Posebno me se dojmila misao da sve podijelimo s prijateljima, da bi radost porasla a poteškoće se umanjile. Razumio sam da i ja trebam ispričati Francescu ono lijepo što mi se toga dana dogodilo. Uzeo sam knjigu i otišao mu reći da sam pronašao vjeru, samo tako, odjednom. Bio je to drugi čin ljubavi, kako sam ga nazvao: darovati dar koji sam primio kad sam išao na misu umjesto njega. Zanimao sam se i za njegov život, a on mi je tada ispričao o počecima Pokreta. Kad je završio, rekao sam mu: ‘Želim ići tvojim putem’. Iznenadio se: ‘To nije tako jednostavno, moraš dobro znati kamo ideš, to je posve određen put. Slijediti Isusa znači ostaviti oca, majku, djecu, posao i sve ostalo.’ Nekoliko dana kasnije dok smo hodali dugim bolničkim hodnicima, razmišljao sam što ja ostavljam. Mnogo toga mi se u životu već bilo srušilo. Otac mi je umro, dakle nisam ga mogao ostaviti, obitelj sam već bio ostavio jer sam otišao studirati u Torino, nisam radio pa nisam mogao ostaviti posao, bio sam student i već sam se bio zasitio studija. Kasnije sam počeo raditi kod arhitekata i inženjera, za nikakvu naknadu, no mogao sam naučiti više nego u školi. Imao sam i djevojku, no odnosi među nama su se zahladili i rekao sam joj da odlazim.”

Kako si došao u tadašnju Jugoslaviju?

“Kad sam izašao iz bolnice, otišao sam na Marijapoli. Svi su me radosno dočekali jer su trebali nekoga za prijevod. Naime, tada su na Marijapoli došli prvi sudionici iz Slovenije i Hrvatske. Bilo je to u Meranu, nedaleko od Trenta u sjevernoj Italiji. Svake smo godine odlazili tamo, sve do 1969. U međuvremenu sam nastavio studij i nakon nekog vremena otišao u školu za fokolarine u Loppiano. Tamo je bilo puno života, osjećao sam se kao u raju. S vremenom se u meni nastanila misao da nas svijet čeka i poželio sam otići nositi ovaj život u tadašnju Jugoslaviju. Kad se saznalo da još jedan fokolarin porijeklom Slovenac zna slovenski jezik, odlučeno je da pokušamo ući u Jugoslaviju. Janez je rođen i živio je u Argentini, a u Ljubljani nas je čekao Baldo koji nam se želio priključiti. U to vrijeme za nas je to značilo ići iza tzv. ‘željezne zavjese’, u zemlju istočnoga bloka gdje su sve vjerske manifestacije bile zabranjene. Moram priznati da me odjednom obuzeo strah. Odlazio sam u sredinu koju nisam poznavao i gdje je sve trebalo početi ispočetka. Telefoni nisu radili, magnetofonske vrpce je bilo opasno prenositi, kao i knjige i tekstove. Za režim je sve to bila vjerska propaganda koja se strogo kažnjavala. Izgledalo mi je da odlazim u zatvor. U pismu koje sam tom prigodom napisao Chiari mora da se osjetio taj strah. Ona mi je na odlasku rekla: ‘Ivane, ne boj se, jer je Božja volja da ideš tamo!’ Tada sam pronašao mir. Chiara je odabrala i Riječ života za mene: ‘Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.’ (Lk 12, 32) Bio je to posljednji poticaj da krenemo s onu stranu željezne zavjese.”

Vaš dolazak u Ljubljanu bio je svečano pozdravljen…

“Da bih dobio dozvolu za ulazak u Jugoslaviju, prethodno sam se upisao na fakultet arhitekture u Ljubljani. Došao je trenutak odlaska. Krenuli smo fićom, Baldo i ja. Dok smo se vozili glavnom ljubljanskom ulicom, s obje strane ceste mnoštvo djece nas je pozdravljalo mašući zastavicama. Začuđeno smo gledali što se to događa, a Baldo je rekao: ‘Raduju se dolasku Isusa među nama ‘. Bio je 29. studenoga 1966. Kasnije smo saznali da se toga dana svečano slavio Dan republike. Počeo je život u novoj sredini. Stanovali smo u vrlo malom prostoru. Meni je bilo najvažnije što dulje studirati jer sam kao talijanski državljanin dobio dozvolu da studiram u inozemstvu. Ali kao Slovenca koji nije živio u Sloveniji uvijek su me držali na oku. Malo po malo upoznavali smo zajednicu koja je već postojala. Na fakultetu se odmah proširio glas da je netko stigao. Bilo je studenata koji su poznavali Pokret pa bismo se redovito okupljali u kantini na kavi. Pričali smo iskustva, čitali Riječ života, prenosili vijesti. Među njima je bio i Florijan. On je želio saznati od mene nešto više. Dok smo jednom tako šetali, pričao sam mu o sebi i o Pokretu, a on mi na kraju reče: ‘I ja želim krenuti tvojim putem’. Sve je išlo dosta brzo, upoznavali smo mnoge ljude, ideal jedinstva se širio. Nakon Zagreba, 1968. se i u Ljubljani otvorio ženski fokolar.”

Znamo da vas je u to vrijeme pratila policija. Kako je to izgledalo?

“Jednog sam jutra izašao iz kuće i uputio se na fakultet kroz grad, kad mi priđe poznanik i kaže mi da me slijede. ‘Ma kako me slijede, tko?’, upitao sam. ‘S prozora sam vidio da se jedan automobil zaustavio iza autobusa kojim si došao i da su gledali kamo ideš.’ Nastavio sam pješice, a u učionici sam sjeo pokraj prozora i pogledao što se vani dešava. Vidio sam da imam ‘anđele čuvare’. Pred fokolarom su nas jutrom čekala tri crna automobila i pratila svakoga od nas. Sjećam se da smo jednom bili i malo nervozni jer su nas slijedili jako izbliza. Kad bih s nekim hodao, oni su bili tik iza nas i slušali što govorimo. Život je postao dosta težak. Privremeno smo prekinuli sve susrete i aktivnosti. Oni su nas pratili posvuda, čak i u crkvu, pružali su nam ruku u trenutku davanja mira, bili su uz nas. Redovito su me zvali na ispitivanje. Željeli su pod svaku cijenu saznati kako je Pokret u Jugoslaviji organiziran, tko je odgovoran, gdje se sastajemo. Ja sam uvijek odgovarao da je biskup naš odgovoran, a nakon svakog ispitivanja odlazio bih k biskupu da ga izvjestim. On bi mi uvijek rekao da ih pošaljem njemu i ništa ne govorim. Pokušali su nas zastrašiti, ali mi bismo se uvijek nekako izvukli. Bili smo međusobno jako povezani i to je bila naša snaga. Nije se mogao učiniti korak a da to drugi ne zna, jer moglo se sve pokvariti.”

Uz sve to Pokret se širio i ljudi su se okupljali na raznim susretima.

“Godine 1969. pripremali smo prvi Marijapoli kod nas. Da se ne bismo izložili u Sloveniji, išli smo u Vojvodinu, u marijansko svetište Tekije kraj Petrovaradina. Krenuli smo iz Italije sa svim materijalima, petoro u malom autu, s torbama, gitarom. Kad smo prolazili kroz grad na svakom su semaforu stajali policajci. Pomislili smo kako možemo proći nezapaženi s tako natrpanim autom. I što se dogodilo? Svaki put kad bismo prolazili pokraj nekog policajca, on bi nam okrenuo leđa i prošli smo neometano. I tako je bilo cijelim putem, od Ljubljane, preko Zagreba, sve do Srbije. Marijapoli je bio predivan, s okusom avanture. Na svakom smo koraku osjećali da Marija štiti svoje Djelo.” Bio je to samo početak. S godinama se Pokret razvijao u svim republikama tadašnje Jugoslavije, danas državama, ali i preko njezinih granica: u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj čak i u Albaniji. Ivan je bio svjedok toga procvata u svim njegovim fazama. Danas živi u gradiću Faro, središtu Pokreta za jugoistočnu Europu, jednom od 33 gradića svjedočanstva u svijetu.

 

Print Friendly