Nekoliko ulomaka Chiare Lubich mističnog karaktera iz vremena posebnih rasvjetljenja, na temu jedinstva

peppuccio_001

U ljeto 1949. godine, dok je s nekoliko svojih sljedbenica i sljedbenika provodila na odmoru u Dolomitima, Chiara Lubich primila je takva rasvjetljenja i objave – kako će reći kasnije – da je religiju vidjela novom: “Bolje smo razumjeli i mnoge vjerske istine”[1].

Ljubav prema Isusu raspetome i napuštenom bila je podloga čitavom tom razdoblju. Mjeseci neposredno prije toga bili su prožeti Njegovim otajstvom. Chiara je to intenzivno živjela u zajedništvu s drugima i shvaćala je sve dublje: On je sažetak čitavoga evanđelja, sinteza boli, ljubavi, kreposti[2]. Boravak u Dolomitima završio je programskim zapisom od 20. rujna 1949. sa znakovitim početnim riječima “Imam samo jednog izabranika na zemlji, Isusa napuštenoga” i značio je odlučan skok prema izboru Njega[3].

No upravo jedinstvo, neodvojivo od stvarnosti Isusa Napuštenoga, označava početak onog razdoblja ne slučajno nazvanog “Raj 1949”. Dana 16. srpnja te godine dogodilo se nešto novo, što je imalo brojne posljedice na kolektivnu mistiku: savez jedinstva između Chiare Lubich i Igina Giordanija zvanog Foco koji se potom odmah proširio na druge njezine sljedbenice. Riječ je o razdoblju kada je jedinstvo življeno u dimenziji koja je predokus onoga što će biti na kraju vremena: “svi jedna duša bili smo stopljeni ljubavlju Božjom”[4]. “U vatri Trojstva bile smo tako stopljene u jedno da sam ja tu našu grupu nazvala ‘Duša’. Bili smo Duša.”[5]

Donosimo nekoliko ulomaka mističnog karaktera iz toga vremena ili koji se odnose na njega, na temu jedinstva.

 

Savez s Iginom Giordanijem

 

Potaknut jakom duhovom potrebom da se veže uz Boga, Igino Giordani (Foco) moli Chiaru da joj položi zavjet poslušnosti. Ona smatra da takav zavjet nije u skladu s njezinom duhovnosti, ali pozorna da ne bi izgubila moguće nadahnuće, predlaže Focu da prepuste Isusu neka On među njima stvori vezu kakvu On želi, ovim riječima: “Ti poznaješ moj život: ja sam ništa. Želim, naime, živjeti poput Isusa Napuštenoga koji se potpuno poništio. I ti si ništa jer živiš isto tako. Sutra ćemo otići u crkvu i ja ću reći Isusu Euharistiji koji će ući u moje srce kao u prazni kalež: ‘Na ništici mojega bića sklopi Ti savez jedinstva s Isusom Euharistijom u srcu Foca. I učini Isuse da se među nama uspostavi onakva veza kakvu ti želiš’. Potom sam dodala: ‘Ti Foco, učini isto'”.[6]

(Iz jednoga zapisa)

 

Sljedeći opis događanja napisan je 12 godina kasnije, kada je Chiara mislila da su prethodni zapisi uništeni.

 

R UMAX SuperVista S-12 V2.0

Obuzet željom da služi Bogu, Foco mi je predložio da mi položi zavjet poslušnosti.

Ja nisam vidjela takvu potrebu, niti je ta želja bila u skladu s mojim idealom koji je bio “život po uzoru na Mistično tijelo”, što je za mene bio najveći izraz kršćanskoga života. No kako se ne bi izgubio taj njegov čin ljubavi prema Gospodinu, predložila sam da ga izmijenimo.

Sutradan ujutro na svetoj pričesti oboje ćemo moliti Isusa Euharistiju da na ništici našega bića sklopi savez jedinstva.

Učinit ćemo to u punoj vjeri i u ljubavi.

Foco je nakon mise otišao posjetiti redovnike u samostanu pokraj crkve, a ja sam se otišla pomoliti Isusu pred svetohranište. No bilo mi je nemoguće. Nisam uspijevala izgovoriti riječ “Isus” jer je to značilo zvati nekoga tko se poistovjetio sa mnom, Onoga tko sam ja u tom trenutku bila.

Imala sam dojam da se nalazim na vrhu visoke planine, kao da je najviša moguća i da završava na vrhu, na vrhu igle: jedan je bio i visok, ali nije bio ljubav (odatle moja trenutna uznemirenost) tako da mi se činilo kako je čak i biti bog, ali ne trojstven, u stvari pakao.

U tom trenutku pojavila mi se na usnama riječ “Oče” i vratilo se zajedništvo popraćeno zadivljenošću i radošću.

Rekla sam to Focu i ne znam u kojem sam trenutku toga dana primijetila, kao u nekoj viziji viđenoj očima duše, da sam ušla in sinu Patris [u krilo Očevo] koje se meni pokazivalo kao unutrašnjost sunca sva od zlata ili zlatne vatre, beskrajna, ali ne zastrašujuća.

Sjećam se dobro da mi je ta vizija postala jasna tek kada su i fokolarine sklopile isti savez u Isusu Euharistiji, na poništenju svoga bića, kako bi se ujedinile s nama.

A ja sam vidjela tu malu skupinu stvorenja u suncu.

Od toga trenutka zvala sam “Duša” tu Jednu koja nas je sve povezivala. I kroz dva mjeseca, koliko su se nizale intelektualne i imaginarne vizije (koliko mi se čini, iako mogu puno pogriješiti)[7] uvijek smo govorili o Duši.

Tamo unutra imali smo dojam da se nalazimo u nebu. Vladao je nadasve beskonačni dah, širok, nikada doživljen, a naše su se duše osjećale opušteno.

Na pričesti narednih dana Duša je bila svjesna da se pričešćuje Bogom te da stoga čini korake naprijed u božansko. A tijekom dana te stvarnosti, kako smo ih nazivali i osjećali, živjele smo sve mi sjedinjene na jedinstven način, možda zbog tih posebnih milosti.

Navečer, tijekom meditacije koja je trajala oko pola sata, osjećale smo upozorenje da nam duša treba biti što više pasivna kako bi se Gospodin, ako bi to htio, mogao objaviti. Moje su prijateljice ušutkivale sve u sebi, pa i ono što bi moglo biti nadahnuće, kako bi jedinstvo sa mnom bilo savršeno.

A za vrijeme meditacije nizala bi se nova očitovanja. Ja bih se pobrinula priopćiti ih odmah drugim fokolarinama jer sam osjećala da je to zajednička baština i kako bismo sve mogle uroniti u te realnosti.

(Oberiberg, Švicarska, 30. lipnja 1961.)

 

Bit ćemo Riječ Božja

 

Mi ćemo u nebu biti samo Riječ Božja i u jedinstvu naših duša bit će sklad nove pjesme a to je evanđelje kojega sačinjava Mistično Tijelo Kristovo. Svatko od nas bit će jedna Riječ, ali budući da je jedna riječ čitava Riječ, svatko od nas će biti Riječ, bit će sklad = jedinstvo. Nova pjesma je sklad sklada! Pjesma Trojstva.

(Iz zapisa 20. srpnja 1949.)

 

Tko živi jedinstvo vidi evanđelje Božjim okom i uranja u njega više ili manje duboko, ovisno o iskustvu, tj. o svetosti postignutoj kroz svoj život jedinstva, i o tome koliko živi sadašnji trenutak.

(Iz zapisa 16. svibnja 1950.)

 

Jedinstvo i razjedinjenost u drugom životu

 

cg20031220_chiara_23_Ljudi su se ovdje dolje navezali na ono što prolazi. Tamo gore isto će pronaći ono što je prazno i isprazno i mrtvo i bol i hladnoću i vatru, sve ono što može povrijediti goreći i smrzavajući, jer se hladnoća (škrgut zubi) nikad neće povezati s vatrom (oganj vječni) i zato nikad neće biti mlako, budući da se to dvoje u paklu nikada neće moći ljubiti. Sve će postojati, ali bit će nepomično, nepokretno; bit će i onih koji će trčati, ali nikada se neće zaustaviti. Ili samo pokret ili samo stajanje – nikad jedinstvo suprotnosti, jer jedinstvo bi bilo život.

(Iz zapisa 24. srpnja 1949.)

 

 

Ljubav, jedinstvo i Trojstvo

 

Biti ugrađeni u Krista ne znači samo biti mi udovi a On glava, nego biti posve jedno s Njim. To je savršeno jedinstvo između glave i udova: jedno Tijelo, jedna Krv, jedna Duša i Božanstvo. Počelo Života uvijek ostaje On, ali mi smo posve jedno s Njim: kao u Trojstvu.

(Iz zapisa 17.prosinca 1949.)

 

 

Ljubav se ne može izraziti jer je Jedinstvo.

Objasniti što je lepeza znači otvoriti ju: ukloniti nabore. Ljubav se ne može objasniti jer je Jedinstvo.

Trojstvo je Bog “objašnjen” u tri Osobe. Ali svatko je Jedinstvo: čitav Bog.

Samo je Isus mogao “objasniti” Ljubav jer je u svakoj njegovoj riječi bilo Jedinstvo: čitav Bog: Ljubav i Istina. Svaka Riječ života je Isus.

(Iz zapisa 22. rujna 1951.)

 

U praznoj duši Isusa Napuštenoga Svjetlo se Božje očitovalo kao lepeza i prodrlo u svaku dušu (koja se otvorila) na različite načine ali jedinstveno, kao što su različite boje a ista im je svijetla jezgra. Nije obasjalo dvije duše na isti način – kao što tri Osobe u Trojstvu nisu iste nego odvojene osobe – nego je svakoj dalo njezinu ljepotu kako bi drugima bila poželjna i dopadljiva (a to je zajednička jezgra u kojoj su se prepoznale kao jedno i ono što jesu u svakoj drugoj) te se u ljubavi sastavile s Jednim. On ih je iznova stvorio svojim Svjetlom koje je On sam.

A to Svjetlo dodirnulo je svakoga i ljudsku narav učinilo božanskom naravi. Narav je postala nadnaravnom, a po čovjeku i sve stvoreno. Tako se sve kreće prema Bogu i ništa se neće izgubiti.

(Iz zapisa, Fregene, 15. listopada 1949.)

 

 

[1] Usp. Vapaj, Novi svijet, Križevci 2000., str 55;
[2] Usp. Raj 1949. u Nuova umanita 30 (2008/3) 177, str. 286;
[3] Usp. Vapaj, cit., str. 56-57;
[4] Usp. Maria trasparenza di Dio, Citta nuova, Rim 2003., str 27;
[5] Il patto del’49 nell’esperienza di Chiara Lubich. Percorsi interdisciplinari, Citta Nuova, Rim 2012., str. 20;
[6] Isto, str. 17;
[7] Koristeći teološki rječnik toga vremena Chiara misli na načine kako se Bog može objaviti u mističnim iskustvima: nadnaravnim vizijama koje podrazumijevaju unutarnju sliku (imaginarne vizije) ili unutarnjim vizijama bez ikakve slike (intelektualne vizije).

 

 

Print Friendly, PDF & Email