Crkva

 

Zapisi Chiare Lubich o Crkvi

 

Tijekom razdoblja posebnih rasvjetljenja koje nazivamo „Raj 1949.“ Chiara postaje još više svjesna što je Crkva u naumu Božjemu. Doživljava ju i otkriva nadasve kao „jedinstvo“. Biti Crkva znači biti pozvani sudjelovati u trojedinom životu Božjemu, živjeti potrojstvenjeni – kako to ona kaže novim izrazom – i potrojstveniti stvarnost oko nas, što znači privesti ju – po Isusu – stvarnom jedinstvu, iako u različitosti, u sklad uzajamnog darivanja i prihvaćanja.

Potom se stvarnost Crkve po Chiari kao u zrcalu odražava u Mariji: potpuno življenoj Riječi i Isusovoj Majci, Majci Božjoj: Roditeljici Božjoj.

U tom dubokom iskustvu Chiara se osjeća životno povezana s čitavim Božjim narodom koji ma svoje čvrsto polazište u Petru to jest u papi (posljedično i u biskupima).

Istodobno ona ima jaku – i za ono vrijeme neobičnu – svijest o karizmatičnoj dimenziji Crkve koja se očituje u raznolikosti redovničkih zajednica i u procvatu raznih pokreta, kako će se u narednim desetljećima jasnije razumjeti.

U svemu tome Djelo Marijino ima svoj poseban zadatak: „povezati sve što se povezati može“, među svima oživjeti uzajamnu ljubav, pobuditi posvuda žive stanice Mističnoga Tijela.

Treba imati na umu da se Chiarino shvaćanje Crkve u tome razdoblju širi na čitavo čovječanstvo koje je – iako često toga nije ni svjesno – po raspetom i napuštenom Isusu dodirnuto darom Božje milosti.

 

 

Biti jedno i istodobno potrojstvenjeni

 

Prije ulaska u Raj uvijek smo govorili o sunčevim zrakama i osjećali smo kako svatko od nas mora hodati zrakom Božje volje koja stoji pred njim, različitom za svakoga a ipak jedinstvenom kao što je jedinstvena sunčeva supstanca u mnogostrukosti zraka.

I svatko je od nas osjećao da je njegovo „ja“ odjeveno u svjetlo, u svjetlo zrake, u onu jedinstvenu božansku volju koja nas čini drugim Isusom.

Bile smo Chiara-Isus, Grazia-Isus, Giosi-Isus itd.

Ali kada su dvije od nas, poništivši se potpuno, dopustile Isusu Euharistiji da sklopi savez naše dvije duše, primijetila sam da sam Isus. Osjetila sam nemogućnost komuniciranja s Isusom u svetohraništu. Doživjeh ushit što sam dospjela na vrhunac piramide svega stvorenoga kao na vrh igle: na točku gdje se dvije zrake stječu: gdje dva Boga (da tako kažem) sklapaju jedinstvo, potrojstvenivši se, nakon što su postali Sin u Sinu, nemoguće je komunicirati s bilo kim osim s Ocem, kao što Sin komunicira samo s Njim.

U toj točki stvoreno umire u Nestvorenome, ništavilo se gubi u Krilu Očevu, Duh na našim usnama izgovara: Abba-Oče.[1]

Tada je naša duša Isusova duša.

Ne živimo više mi nego Krist doista živi u nama.[2]

(8. prosinca 1949.)

 

 

Jedna duša oslanja se na tri pričesti

 

Kao što svjedoči ovo izlaganje koje je Chiara pripremila 8. travnja 1986., savez jedinstva iz 1949. dao joj je doživjeti što znači „biti jedno“ – jedna duša mnogih u Kristu Isusu, a to je, kako smo vidjeli, duboka narav i istodobno poziv Crkve. Tu stvarnost ne možemo dostići samo svojim snagama, ona se uvijek iznova rađa u zajedništvu s Isusom, življenjem Riječi života i euharistijom, ali i zajedništvom s Njim prisutnim u drugima.

 

U međuvremenu nismo prestale živjeti, intenzivno živjeti onu stvarnost u koju smo se preobrazile živeći Riječ života, dok smo obavljale naše kućne poslove.

Svako smo jutro odlazile na pričest, prepuštajući Isusu da učini što je želio, dok smo navečer u crkvi u 18 sati, pred jednim Gospinim oltarom koji se nalazio desno od glavnoga oltara, meditirali na malo poseban način. Misleći kako nam Isus želi priopćiti nešto što je učinio u nama po još jednoj pričesti, pozivala sam fokolarine i samu sebe da ni na što ne mislimo, da poništimo svaku misao kako bi nas On mogao prosvijetliti.

U vatri Trojstva mi smo naime bile toliko stopljene u jedno da sam ja tu našu četu zvala „Duša“. Bile smo Duša. Kad bi htio Isus je mogao prosvijetliti tu Dušu (preko mene koja sam bila njezino središte) o novim stvarnostima pa smo mislile kako nam je za to potrebna najveća nutarnja šutnja.

Potom sam priopćavala Focu i fokolarinama što sam razumjela. Imali smo dakle 3 pričesti: s Isusom u euharistiji, s njegovom riječi i među nama.

 

 

Porođajna bol božanskog rađanja 

 

Isus Napušteni je majčinska ljubav. Njegov vapaj predstavlja porođajnu bol božanskog rađanja ljudi u djecu Božju.[3]

U tome trenutku započinje Crkva jer su u tome trenutku iz Njega izašla djeca Božja.

Doista, u tome je trenutku darovao Duha Svetoga koji će kasnije – nakon njegova uzašašća – pasti na apostole sabrane oko nebeske Majke.

(25. srpnja 1949.)

 

 

[1] Usp. Rim 8,15-17; Gal 4,6;

[2] Usp. Gal 2,20;

[3] Razumjeli smo zašto je Isus vapio. Kao što majka vapi kada donosi dijete na svijet, tako vapi On dok rađa ljude kao djecu Božju.

Print Friendly, PDF & Email