Saigon

U svjetlima metropole kao što je Saigon (Vijetnam), gdje se nalaze najraskošnije trgovine ali i ljudi koji spavaju na ulicama, božićna poruka ljubavi i nježnosti življa je no ikada

 

Saigon1Da nije bilo skupine prijateljica, učiteljica iz škole za djecu s ulice, naviklih na jad i nevolju, nikada ne bih upoznao ovaj vid mojega grada: siromahe. Ipak, Saigon, ili kako ga sada nazivaju Hȏ Šȋ Mȉn, je i ovo: siromaštvo, muka i patnja.

Na Božić i za velike blagdane neki ljudi običavaju izaći vani i iza poznatih pivnica, u pravim mračnim sirotinjskim četvrtima, smrdljivim i zaraženim štakorima,  tražiti siromašne obitelji, ili bolje rečeno, vrlo siromašne.

Mislio sam da sam siromaštvo već vidio u Tajlandu, među izbjeglicama Karen i migrantima u planinama na sjeveru zemlje kao i u prljavim kanalima Bangkoka, ali ono što sam danas vidio u Saigonu, u “vijetnamskom Milanu”, nisam mogao ni zamisliti. U malim sobama živi po 12 osoba, ponegdje i s psima. Kad uđem u te prostore uhvati me takva mučnina da se teško mogu suzdržati. Ali potom, ozarena lica djece i mame koje te uporno gledaju da ti kažu “hvala” kad im daš vrećicu s 5 kg riže, nadoknade sve i daje ti volju za životom te radost da se osušiš nakon kiše koja ti je posve natopila odjeću.

Saigon2U Saigonu ima i jaslica i mnogo zvijezda repatica iznad kuća mnogih obitelji. Neke su staze čak posve rasvijetljene i tako daju sasvim posebnu boju i toplinu ovome gradu koji nije nimalo “hladan”, bezličan, odvojen, a ni ateistički. Vide se zvijezde i jaslice, otkrivaš ih posvuda i primjećuješ ih na mnogim kutcima ulica – otkrivaš ih gotovo iznenada. Najviše od svih su me se dojmile jaslice na tržnicama, noću, u blizini nakupljenog smeća cijeloga dana. Ili one u izgubljenim uličicama predgrađa, ali rasvijetljenima jer su baš na dva mjesta u ulici namještene jaslice. A potom se na vrhu kuća, noću, fluorescentne zvijezde pale naizmjenično. Vraćajući se noćas kući, nakon što sam obišao siromahe, gledao sam taj prizor koji me ispunio velikim osjećajem zahvalnosti. Iako sam daleko od kuće, ne nedostaje mi pravi smisao Božića.

Papa Franjo prošle je godine rekao: “Božić je blagdan nemoći, jer se slavi dijete, znak krhkosti, sićušnosti, poniznosti i ljubavi”. Danas malo bolje razumijem te riječi. Ova noć koju ostavljam za sobom, jer već je skoro jutro, bila je osvijetljena ljubavlju. Vidio sam ju među ljudima koji su otišli pomagati i očitovati blizinu onima koji trpe.

Saigon3Još je jednom kulturalna noć u kojoj živimo bila rasvijetljena živućim jaslicama, ljudima koji su to Dijete učinili pravim razlogom svojega života. I shvatio sam da prava božićna poruka nije mrtva, nego je ta poruka ljubavi, razumijevanja i nježnosti živa i ja sam ju vidio: bila je sva u gesti uzimanja u naručje malenog trogodišnjeg invalida kojega sam čvrsto privinuo k sebi. I to je dijete dopustilo da ga podigne netko nepoznat.

Sva tehnologija današnjih i budućih robota (nova “komercijalna granica” koja dolazi iz Azije i o kojoj ovdje puno govore) nikada neće uspjeti stvoriti ovo čudo: ljubav. Jer ljubav je besplatnost. Ljubav nije dužnost i nitko ju ne može zapovijedati niti programirati. To je dar koji dolazi iznutra. Vidio sam kako se lica ozaruju i vjeruju da će se život sutra ujutro nastaviti i da će dan biti ljepši od jučerašnjega.

Ne nedostaje mi moja Europa ovoga Božića. Jer gdje postoji ljubav, tu je i moj dom. I Saigon je moj dom.

 

 

Print Friendly, PDF & Email