gola grana

 

Život nije ono što se vidi, živi za prave stvari, rekla mi je tihim glasom osoba slomljena bolešću

 

U gimnazijskim danima, tom vremenu velikih ideala i planova, u ruke mi je dospio članak liječnika misionara Alberta Schweitzera. Jedna me se rečenica dojmila: “Onaj tko je pošteđen boli mora se osjetiti pozvan doprinijeti ublažavanju boli drugih. Svi moramo nositi breme patnja koje pritišće svijet”. Bio je to poticaj da se nekoliko mjeseci kasnije priključim skupini mladih koji su darivali vrijeme i snage posjećujući ostarjele i bolesne, noseći lijekove i hranu, čisteći njihove prostorije, plaćajući račune i rješavajući druge administrativne poslove. Osobito se sjećam jedne slijepe i siromašne starice. Bila je sama na svijetu i ovisila je o dobroti drugih. Jednog sam dana saznao da je pala i slomila bedrenu kost i rebra. Požurio sam u bolnicu zamišljajući kako ću čuti tko zna koliko jadikovka, međutim ništa od toga. Mir i mudrost zračili su iz tog slomljenog stvorenja. Bio sam zadivljen, a ona mi je slabašnim glasom rekla: “Sine moj, život nije ono što se vidi, živi za prave stvari”. Imao sam dojam da sam se susreo sa svetošću, kao pred pokaznicom.

Kako su moji posjeti bolnici učestali, postali su češći i odlasci u crkvu, a potom i primanje euharistije. Jednom takvom prilikom spontano su mi nadošle ove riječi: “Učini me oruđem svoje ljubavi”. Odakle tako neobična molba?

Odgovor sam dobio nedavno, kad mi se povjerila iznenada oboljela prijateljica, prikovana za invalidska kolica, ali ne i pokorena bolešću: “Euharistija je kap vječnog beskraja koji se izlijeva u moju dušu”. Možda me taj izljev vječnog beskraja, koji je postao svakodnevan, odgojio za otajstvo i učinio me sposobnim velikodušno odgovoriti na besplatnu Božju ljubav.

Uostalom, po mišljenju Gertruda von Le Forta, nije na nama da pronađemo put do Boga. Bog pronalazi put do nas. Primanje Isusa u euharistiji učinilo me sposobnim za oprost i ljubav. Sve dalje je bilo vrijeme kada se molitva sastojala u nizanju zahtjeva. Sada je susret s Njim postao slušanje, tihi razgovor iz kojega sam crpio mir, savjete u trenucima sumnje, hrabrost kad bih se osjetio neprikladan za neki zadatak. Ali i naš bližnji, kao slika Božja, je sakrament, njegova prisutnost. Tako o tome govori pravoslavna redovnica Mat Marija Skobcova, velika svjedokinja ljubavi sve do smrti u logoru. Ja sam to doživio više puta. Primjerice, kad sam predavao na sveučilištu u Mađarskoj, pomalo opterećen brojnim aktivnostima i brigama. Jednom sam razgovarao s prijateljem. Dok mi je on pričao o sebi, shvatio sam, istom snagom koju mi je davala euharistija, kako dati prednost raznim momentima moga dana. Samom svojom nazočnošću taj mi je brat otkrivao drugačiju ljestvicu vrjednota i pomogao odbaciti obveze koje sam prije smatrao važnima.

 

Tanino Minuta

 

 

Print Friendly, PDF & Email