1564321_Articolo Svima velikodušno posredovati ljubav Božju i radost evanđelja kako bi se svijet sve više kretao prema jedinstvu. To je poticaj pape Franje sudionicima Generalne skupštine Pokreta fokolara koja se od 1. rujna održava u Castel Gandolfu, a okupila je 500 članova iz 137 zemalja.

Svojim se pozdravom obratio Mariji Voce, novoizabranoj predsjednici Fokolara i za narednih šest godina. Prilog Sergija Centofantija.

Papa je istaknuo kako je Pokret fokolara nastao iz malenog sjemena koje je izraslo u stablo što sada širi svoje grane u sve izraze kršćanske obitelji, kao i među članove različitih religija te među brojne ljude koji gaje pravednost i solidarnost dok traže istinu. “Ovo Djelo – nastavio je – proizišlo je iz dara Duha Svetoga – karizme jedinstva – danas u službi novog razdoblja evangelizacije”.

“Pedeset godina nakon Drugog vatikanskog sabora Crkva je pozvana na novu etapu evangelizacije, svjedočeći ljubav Božju prema svakoj ljudskoj osobi, počevši od najsiromašnijih i odbačenih, kako bi u nadi, bratstvu i radosti pospješila hod čovječanstva prema jedinstvu.”

Papa Franjo s velikom je naklonošću i zahvalnošću podsjetio na utemeljiteljicu Chiaru Lubich, “izvanrednu svjedokinju ovoga dara, koja je u svom plodnom životu pronijela miris Isusov u brojne ljudske stvarnosti i na mnoge strane svijeta”. Potom je Fokolarima predao tri zadaće: kontemplirati, izaći i poučavati. Nadasve kontemplirati. “Danas – rekao je – više nego ikada imamo potrebu kontemplirati Boga i čuda njegove ljubavi.”

“Kontemplirati također znači živjeti u društvu s braćom i sestrama, lomiti s njima kruh zajedništva i bratstva, zajedno prolaziti kroz vrata (usp. Iv 10,9) koja nas vode u krilo Očevo (usp. Iv 1,18), jer kontemplacija koja drugoga ostavlja vani je obmana (Ap. pobudnica Radost evanđelja, 281), to je narcizam.”

Druga zadaća je “izaći” da bismo “svima velikodušno posredovali ljubav Božju” s poštovanjem, besplatnošću i kreativnošću, jer bez kreativnosti se “ne može napredovati”:

“Za to je potrebno postati stručnjaci u umijeću koje se zove dijalog, a ne može ga se naučiti jeftino. Ne možemo se zadovoljiti polovičnošću, ne možemo otezati, nego uz Božju pomoć ciljati visoko i širiti obzore!”

Stoga je potrebno “izaći odvažno” tamo gdje se čuju “jecaji naše braće”, gdje su “rane društva” i “pitanja kulture našega vremena”.

“Bolno je vidjeti kad pred Crkvom i čovječanstvom… tako pozlijeđenima, s toliko rana, moralnih rana, egzistencijalnih rana, čak i ratnih rana… bolno je vidjeti kako kršćani počinju s filozofskim cjepidlačenjem, teološkim, duhovnim… to ne ide. To je cjepidlačenje! Danas nemamo pravo na sitničarsko promišljanje. Moramo izaći! Jer – kako sam više puta rekao – Crkva je kao poljska bolnica. Kad se ide u poljsku bolnicu, najprije treba liječiti rane, a ne mjeriti kolesterol… To će doći na red kasnije… Je li jasno?”

I konačno treća zadaća: poučavati. “Bez prikladnog djela formacije novih naraštaja – istaknuo je – iluzorno je misliti da se može ostvariti ozbiljan i trajan projekt u službi novog čovječanstva”.  Potrebno je formirati nove muževe i žene – završio je citirajući Chiaru Lubich – “muževe i žene s Isusovom dušom, srcem i umom, koji će biti sposobni prepoznavati i tumačiti potrebe, zabrinutosti i nade što prebivaju u srcu svakog čovjeka”.

 

Print Friendly, PDF & Email