Michel-Vandeleene-720x0-c-default

 

Michel Vandeleene nas je iznenada napustio 19. siječnja 2022. Rođen u Bruxellesu 1957. godine, diplomirao je psihologiju i dogmatsku teologiju na Katoličkom sveučilištu u Louvainu (Belgija), a potom je doktorirao duhovnu teologiju na Institutu za duhovnost “Teresianum” u Rimu. Živio je u Rocca di Papa (Rim, Italija) i radio u Međunarodnom centru Pokreta fokolara.

Donosimo njegov članak iz 2008. godine o doprinosu karizme Chiare Lubich duhovnosti zajedništva.

 

 

250818159bOsobna svetost i duh zajedništva dva su područja koja je papa Ivan Pavao II. smatrao prioritetnima u pastoralnom planiranju Crkve na početku novoga tisućljeća.

“Vrijeme je da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to ‘visoko mjerilo’ redovitoga kršćanskog života (a to je svetost)” (Nadolaskom novog tisućljeća 31). I nadalje: “To zalaganje ne odnosi se samo na neke kršćane: ‘Svi su vjernici bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav'” (NNT 30).

Teolog Hans Urs von Balthasar bio je uvjeren da je ostvarivanje sveopćeg poziva na svetost prava tajna obnove koju je promovirao Drugi vatikanski koncil; no imao je dojam da ta koncilska poruka nije bila prihvaćena u svoj svojoj dubini[1].

 

Svetost mnoštva

 

Sveto pismo nam kaže da “ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena” (1Iv 4, 12). Kršćanska svetost poistovjećuje se s ujedinjenjem s Kristom i očituje u savršenstvu u ljubavi te je stoga zajedničarska u svojoj biti. Na sliku je Boga, tri puta svetoga, jedna i pluralna.

Duhovnost zajedništva je kraljevski put kako svetost ponuditi svima na dohvat, kako je “demokratizirati”. Nije riječ o svetosti ekstaza ili svetosti čuda, nego o izvornom jedinstvu s Bogom koje se odražava u punini ljudskosti, a nadasve u kvaliteti ljubavi.

“Pogledaj kako se ljube! Jedni za druge spremni su i umrijeti”[2], klicali su pogani gledajući kršćane, a tako bi trebalo biti i danas. Upravo takvo svjedočanstvo mnogi ljudi očekuju od kršćanskih zajednica.

Pavao i Manuel bili su dobri prijatelji kad su početkom osamdesetih godina osjetili Božji poziv. Život ih je odveo u daleke zemlje i nakon dugo godina jedne su se večeri ponovno sreli. Pričali su jedan drugome brojne lijepe, a ponekad i teške događaje proteklih godina. Iako su sjedili u piceriji, obuzeti radošću zajedništva i prisutnošću Isusa među njima, osjećali su se u nekoj drugoj dimenziji. Kako su se iznenadili kad su im prišle dvije gospođe s obližnjeg stola i nakon trenutka oklijevanja upitale ih jesu li kršćani. Takav su dojam dobile dok su ih slušale.

Koncil je odlučno izjavio da je zajedništvo u ljubavi bit života Crkve[3]. Kad ga kršćani uspiju pokazati, mnogi pronalaze put k stalnoj i čistoj punini sreće koju daruje Evanđelje življeno u jedinstvu.

Da bi se to postiglo, prije planiranja konkretnih inicijativa potrebno je na svim crkvenim razinama promovirati pravi duh zajedništva. U zoru trećeg tisućljeća Ivan Pavao II. je u svom apostolskom pismu postao njegov glasnik. Ali još mnogo prije Koncila, Duh Sveti je u osobi Chiare Lubich već dao Crkvi shvaćanje Evanđelja ad hoc: duhovnost jedinstva.

Obrativši se skupini biskupa prijatelja Pokreta fokolara, Ivan Pavao II. je to priznao: “Duhovnost zajedništva raščlanjuje se na različite elemente koji vuku svoje korijene iz Evanđelja i obogaćuju se doprinosom što ga čitavoj kršćanskoj zajednici nudi Pokret fokolara, zauzet u svjedočenju duhovnosti jedinstva”[4].

 

Prvenstvo ljubavi

 

“Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima” (1Pt 4, 8). Ova opomena apostola Petra jedan je od prvih stavova kojemu uči duhovnost jedinstva. Riječ je o tome da se u maloj ili velikoj kršćanskoj zajednici u koju smo uključeni (obitelj, župa, redovnička zajednica, pokret, itd.) uistinu daje prvenstvo ljubavi i zajedništvu s drugima.

Još od početaka njihovog zajedničarskog puta za Kristom, Chiara Lubich i njezine prve sljedbenice snažno su doživjele blagodati takvoga ponašanja. Kad se kršćani doista ujedine u stalnoj uzajamnoj ljubavi koju Krist traži, On sam postaje duhovno prisutan među njima i Njegova ih prisutnost vodi, preobražava ih i čini plodnom svaku njihovu aktivnost. Više pisama iz prvih vremena Pokreta svjedoče o tom izvanrednom iskustvu (vidi “Prije svega budite jedno”).

 

Sudjelovanje u trojstvenom životu

 

Karizma Chiare Lubich uči kršćane da žive tako da Krist mogne biti uvijek i posvuda prisutan među njima, pa i u uredu, u restoranu, u sportskoj dvorani.

Njezina duhovnost je zajedničarska: traži prisutnost drugoga, teži k uzajamnosti u ljubavi (vidi “Kristova prisutnost”). Kod nje nije dovoljno ljubiti, treba i biti ljubljen. Stvoreni na sliku Božju koji je jedan u tri osobe, stvoreni smo za “ljubav koja odlazi i dolazi”, za uzajamnu ljubav.

U tom smislu “čista ljubav”, besplatna i jednosmjerna, za Chiaru Lubich još uvijek nije vrhunac kršćanske ljubavi. Bezinteresna ljubav su stepenice koje vode savršenstvu. Ono se sastoji u jedinstvu koje je posljedica uzajamnosti: “da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu” (Iv 17, 21) (vidi “Zajedništvo u ljubavi”).

Svakodnevna, narodna svetost koju zaziva Koncil, lakše će postati stvarnost ako se među svim kršćanima proširi život i prakticiranje jedinstva, onoga jedinstva koje je u kršćanskoj vjeri uvijek trojstveno, zajedništvo.

Karizma Chiare Lubich može se usporediti s injekcijom božanskoga života u Mistično Tijelo Kristovo. Jedan redovnik ju je opisao kao potok svježe vode koji prolazi vrtom Crkve i oživljava svaki cvijet koji susretne.

Ovaj dar Božji omogućuje da u prisutnosti Uskrsloga među kršćanima nađemo ono dodatno svjetlo, dodatni život i milost koje svi trebaju. S Njim među nama lakše i potpunije postajemo drugi Krist, Svetac, tamo gdje jesmo, posvuda, pa i u parlamentu. Tadašnji nadbiskup Trenta mons De Ferrari uočio je to još na počecima Pokreta. Kad mu je Chiara Lubich po prvi put ispričala svoju povijest, on je zaključio s dozom humora: “Razumio sam: mesar ostaje mesar, krvnik ostaje krvnik, biskup ostaje biskup. Ono što se mijenja je ‘kako’, to je ljubav”.

Svjedočeći ljepotu života temeljenog na uzajamnoj ljubavi i djelima ga pokazujući, fokolarini žele utažiti žeđ za zajedništvom koja muči mnoge naše suvremenike.

 

Michel Vandeleene

 

 

 

 

———————

 

PRIJE SVEGA BUDITE JEDNO

 

Ulomak iz jednoga pisma Chiare Lubich od 27. prosinca 1948. ocu Bonaventura da Malé, kapucinu koji je uspostavio čvrsti odnos uzajamne ljubavi s nekoliko subraće

 

Kakve li radosti što je Isus, jedino naše Blago, jedina Mudrost, jedina Radost, jedini Izvor Života (onoga Života koji se sviđa nama!) među vama, kao što je i među nama! Sada vam ništa ne nedostaje (…)! Dakle, ante omnia (i kad bi u tome omnia bile najljepše i najsvetije stvarnosti, kao što je molitva, kao što je slavljenje svete mise, itd.) budite jedno! Tada više nećete vi djelovati, moliti, slaviti… nego uvijek Isus u vama!

Jedinstvo je vježbaonica svetosti. Pobjeda ljubavi. Dostignuti raj. Iako smo još uvijek na zemlji, stoga u borbi da bi se održali u jedinstvu te stopili i druge duše u jedno.

 

—————-

 

KRISTOVA PRISUTNOST

 

U svijetu smo svi braća, ali prolazimo jedni pokraj drugih ne poznavajući se. To se događa i među krštenim kršćanima. Općinstvo svetih i Mistično Tijelo postoje. Ali to je Tijelo poput mreže tamnih tunela. Snaga da ih osvijetlimo postoji: u mnogima je to život milosti. No Isus nije želio samo to kad se obratio Ocu zazivajući ga. Želio je nebo na zemlji: jedinstvo svih s Bogom i međusobno: osvijetljenu mrežu tunela; Isusovu prisutnost u svakom ljudskom odnosu, ne samo u duši svakoga. To je njegova oporuka, najdragocjenija želja Boga koji je dao život za nas.

(C.Lubich, Duhovni nauk, Rim 2006., str. 157-158)

 

 

ZAJEDNIŠTVO LJUBAVI

 

Blaženi Baldovin u svojim sjajnim i malo poznatim djelima među ostalim tvrdi da ljubav, raširena u našim srcima po Duhu Svetomu, ima jednu potrebu: onoga tko je živi ona zove na uzajamnost. On piše: “Djeluje uvijek tako da onaj tko je ljubljen počne ljubiti”. Ukratko, tko ljubi, želi s ljubljenim podijeliti ne samo sve što posjeduje (materijalna i duhovna dobra), nego i samu ljubav.

Po blaženom Baldovinu postoji ljubav onoga koji ljubi i traži zajedništvo, ljubav koju on zove “ljubav zajedništva” i uzvrat ljubavi od strane ljubljene osobe, koja između dvije osobe pobuđuje “zajedništvo ljubavi”.

Stoga postoji ljubav zajedništva i zajedništvo ljubavi. Ostvariti već od sada to zajedništvo znači unaprijed se pripremiti na budući život, u nebu, gdje će uzajamna ljubav biti zakon. Zajedništvo ljubavi po njegovu mišljenju vodi k blaženstvu, koliko se ono može doživjeti na zemlji. To je naše iskustvo: riječ je o radosti u jedinstvu, učinku uzajamne ljubavi (…) Isus nije samo rekao: ljubite, nego ljubite jedni druge; dakle, tražio je ljubav koja odlazi i dolazi. Ljubav koju je Isus donio na zemlju traži uzajamnost, želi da se živi “zajedništvo ljubavi”.

 

(C. Lubich, Svetost naroda, Rim 2001., str. 64-65)

 

 

 

[1] H.U. von Balthasar, Viaggio nel postconcilio, intervista di A. Scola, in Supplemento, Trenta giorni, nov. 1985. br. 10, str. 34;

[2] Tertulijan, Apologetico, 39, 7;

[3] Usp. Citta nuova br. 20/2007;

[4] Ivan Pavao II., govor biskupima prijateljima Pokreta fokolara, u Osservatore romano, 14. veljače 2003., str 5.

 

Print Friendly, PDF & Email