Desolata

 

Chiara Lubich je težnju prema svetosti živjela kao osobni dar Mariji, što je vidljivo iz ovih nekoliko njezinih zapisa 

 

Prvo papinsko odobrenje Djela Marijina nosi datum 23. ožujka 1962., u vrijeme Ivana XXIII. Narednih godina Pokret doživljava veliko širenje. Papa Pavao VI. prima Chiaru u audijenciju i u više prigoda ostaju u pismenom kontaktu. Nastaju razne inicijative i razvijaju se pokreti širokog spektra djelovanja. To je vrijeme velike aktivnosti i priključivanja novih članova. Iako je potpuno posvećena izgradnji Djela, Chiari je veoma stalo do težnje prema svetosti, svoje i svetosti drugih.

Šezdesete i sedamdesete godine donose osobiti miris ljubavi prema Mariji Osamljenoj i njezinu umijeću “znati izgubiti” kao putu svetosti.

Chiara nikada nije promatrala svetost kao cilj koji treba dostići samo radi spasenja svoje duše. Zauzimanje za osobnu i zajedničarsku svetost je prije svega plod djelovanja Duha Svetoga za dobro Crkve i čovječanstva. Potaknuta Duhom Svetim težnju prema svetosti živjela je “kako bi darovala Mariji svoju moguću svetost kao osobni dar njoj”, kako to piše u dnevniku 9. travnja 1965. Taj se poziv više puta ponavlja na stranicama dnevnika.

 

Misao koja sadrži nadahnuće

 

Želim i ja postati sveta. Želim doista predati Mariji taj mali osobni dar. No jutros sam na misi razumjela da nemam vremena za gubljenje ni za čekanje.

Smrt dolazi kada joj se najmanje nadamo, kao što piše u Evanđelju. Ako Marija želi taj dar od mene, moram joj ga pripremiti odmah. Moram dobro živjeti svoj “sadašnji trenutak” i u njemu biti sveta. A za to nema boljega puta od pravila života koje mi je Bog dao i Crkva potvrdila. Jutros sam doista snažno razumjela da za taj posao (posvećenje) ne smijem čekati niti do sutra, jer sutra možda neće doći. To je stvar današnjega dana, sadašnjosti.

Mnogo toga moramo učiniti, ali sve mora usmjeravati i pratiti ova stvarnost: postati sveti kako bismo predali mali dar Mariji.

(Dnevnik, 28. lipnja 1965.)

 

 

A ako ne postanemo sveti?

 

Vi znate da mi veoma volimo Gospu. A kada volimo neku osobu, želimo ju obasipati poklonima. Prije više godina smo pomislili da joj predamo veliki dar. Rekli smo: ako slučajno postanemo sveti, s pomoću Božjom, taj dar predat ćemo u tvoje ruke, a ti ćeš ga odnijeti Isusu. To je osobni dar Mariji, da ga preda Isusu. Ali kasnije smo rekli: može se doista dogoditi i da ne postanemo sveti. Zato je bolje davati joj male stvari, umjesto velikih kojih možda neće ni biti. Zato smo odlučili davati joj iz dana u dan sav naš napor u težnji prema svetosti. A navečer predajemo taj poklončić Mariji. To su mali dijelovi, ali su sigurniji.

(Zajednici Pokreta u Velikoj Britaniji, London, 13. lipnja 1981.)

 

 

Osamljena! Ona je moj heuréka!

 

Osamljena je svetica u najvišem smislu.

Željela bih ju živjeti u njezinu mrtvljenju.

Željela bih znati stajati sama s Bogom, kao ona, u smislu da se, iako među braćom, osjećam potaknuta čitav život učiniti intimnim dijalogom između duše i Boga.

Moram mrtviti riječi, misli, čine, izvan Božjeg trenutka, kako bi ih ucijepila u trenutak rezerviran za njih.

Osamljena je sigurnost svetosti, stalni izvor jedinstva s Bogom, posuda prepuna radosti.

Osamljena!

Ona je moj “heuréka”! Da, pronašla sam. Pronašla sam put.

(Dnevnik, 14. travnja 1967.)

 

 

Živjeti sadašnjost svečano

 

Gospodine, daj mi jaku volju i žarku ljubav.

Već neko vrijeme u dušu mi se vraća tvoj prijedlog: živjeti sadašnjost svečano. U jednom razdoblju to je bio vrhunac duhovnoga života, prosvjetljenje koje mi je stiglo po Osamljenoj.

Sada se vraća, i ako me ti nadahnjuješ, zašto o tome ne voditi računa?

Ako svečano živim sadašnjost, onda će – razumjela sam to jutros – uvijek u meni biti onaj osjećaj za sveto koji me mora pratiti i koji – polazeći od srca zaljubljenoga u mojega zaručnika – mora prožeti sve moje biće. I sve će biti “sabranost”, upravo onako kako zamišljamo Mariju jer inače to ne bi više bila ona.

Zato: svečana ljubav prema Isusu Napuštenom u sadašnjosti, u slušanju bližnjega, u razgovoru s njim, u radu, u molitvi… sve u najvećoj jednostavnosti.

(Dnevnik, 22. svibnja 1972.)

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email