vrijeme

 

Neumoljivo je današnje vrijeme! Koliko nam se puta dogodi da se na kraju tjedna osjećamo “iscijeđenima”. Još je u antičkoj Grčkoj bog Kron (Titan) svu svoju djecu progutao zbog straha da će ga svrgnuti s prijestolja. Isto tako i danas vrijeme (cronos) guta naše živote, pa se ponekad osjećamo potpuno iscrpljenima. Nemamo vremena, imamo previše obveza, previše stvari koje moramo proživjeti. A da i ne govorimo o televiziji, medijima, društvenim mrežama, poštanskim sandučićima pretrpanim ispraznim obavijestima i brbljarijama, prigodama, činjenicama, događajima koji se vrtoglavo nižu jedan za drugim! Prava “sjeckalica”, najčešće proturječnih doživljaja i osjećaja, pa je naš limbički sustav (povezan s osjećajima) u stresu.

Naime, znanost nas uči da je limbički sustav – točnije složeni niz moždanih struktura koje sudjeluju u oblikovanju našega emotivnog ponašanja, u usmjeravanju naših nagona, regulaciji viših oblika emocionalnoga ponašanja, afekata i motivacije – odgovoran za osjećaj tjeskobe, straha i stresa. Osjećamo se potištenima jer nam je teško uskladiti svoje tijelo i svoj život s neumoljivim ritmom suvremena života čija su obilježja da svaka posljednja vijest mora biti nadohvat ruke, da moramo znati sve o svima – a ako nije tako, osjećamo se zastarjelima, “za otpis”. Tako se više i ne može govoriti o životu jer se osjećamo ubačenima u nekakav svijet koji živi nas umjesto da mi živimo u njemu.

Izgubili smo osjećaj za život. A tragična je činjenica što imamo dojam da se borimo s vjetrenjačama dok nam svi ponavljaju kako je suvremeno društvo takvo i da je napredak nemoguće zaustaviti, da nas složenost zakona uvelike nadilazi.

Unatoč svemu, nekoć se ipak imalo vremena za život, za razmatranje stvari, razmišljanje o onome što nam se podastire i predlaže, o onome što nam se nudi. Sve u svemu, nekoć je vrijeme možda bilo humanije i bolje se živjelo. Danas se stječe dojam da je vrijeme nestalo u vrtlogu vijesti i osjećaju neprikladnosti pred složenošću življenja. Danas vrijeme živi nas. Čini se da je vrijeme pravi tiranin!

Što činiti? Došao je trenutak da “zgrabimo vrijeme” i upravljamo njime. Da, jer kad razmislimo, otkrivamo da je vrijeme dar. Dragocjeni dar za svakoga od nas. Ono je mogućnost koju svatko od nas ima da dade smisao događanjima i da ih zauzeto živi. Treba naučiti “izmjeriti” vrijeme i dobro iskoristiti dragocjenu mogućnost koju nam život nudi.

Brojni su filozofi, psiholozi i teolozi proučavali koncept vremena u životu čovjeka i gotovo su svi došli do zaključka da o nama “ovisi” kako ćemo oživjeti i osmisliti vrijeme. Francuska filozofkinja, mističarka i spisateljica Simona Weil (1909. – 1943.) rekla je kako je pažnja među ljudskim bićima nešto najljepše što postoji, podrazumijevajući pod tim najrjeđi i najčišći oblik velikodušnosti. Ali kako bismo bili “pažljivi”, treba biti spreman usredotočiti se svim srcem u sadašnji trenutak. Potrebno je biti svjestan dragocjenosti svakog trenutka, znati da je on dar s pomoću kojega svatko može ostaviti tragove uzvišene ljudskosti. Znači da je najbolji način “upravljanja” vremenom dobro živjeti sadašnji trenutak.

Kako bismo u tome uspjeli, valja biti svjestan da je sadašnji trenutak rijedak i dragocjen dar koji svatko ima, skrbiti za njega kao za posljednji čin u životu, za životnu oporuku koju želimo predati drugima. Odgojiti se za vrijeme! Ako je sadašnji trenutak najdragocjeniji dar koji imamo i ako je potrebno naučiti upravljati njime i živjeti ga, možda će dobro doći ovih nekoliko savjeta kako valja iskoristiti taj dar:

  • naučimo se usredotočiti na ono što činimo usmjereni na sadašnji trenutak;
  • nastojmo očistiti um i pokušajmo zaboraviti prošlost, ne brinući se tjeskobno za budućnost;
  • priuštimo sebi trenutke razmatranja uz neku dobru knjigu ili evanđelje kako bi svojem životu dali smisao;
  • nađimo vremena za šetnju, za odlazak u planine, na neko mjesto koje će nam pomoći da razmislimo o svojem životu i počnemo njime upravljati;
  • oprostimo sami sebi trenutke u kojima nismo dobro živjeli, kako bismo se pomirili sa sadašnjim trenutkom;
  • pokušajmo “gubiti” vrijeme za one koji to zavrjeđuju – svaki put kad se osjetimo pozvanima od nekoga tko trpi ili ima bilo kakvu potrebu.

Čini mi se prikladnim zaključiti jednim razmatranjem Chiare Lubich koje nam može pomoći u razmišljanju o dragocjenoj mogućnosti vremena.

 

Vrijeme mi izmiče brzo,

primi moj život, Gospodine!

U srcu Te čuvam, to je blago

koje u vremenu mora oblikovati moje pokrete.

Ti me slijedi, gledaj me, Tvoje je

ljubiti, radovati se i trpjeti.

Neka nitko ne čuje moj uzdah.

Sakrivena u Tvojem Svetohraništu

živim, radim za sve.

Dodir moje ruke neka bude Tvoj,

samo Tvoj naglasak u mojem glasu.

U mojoj bezvrijednosti neka se Tvoja ljubav

vrati u ožednjeli svijet

s vodom koja izvire obilno

iz tvoje rane, Gospodine!

Rasvijetli, božanska mudrosti,

skrivenu žalost mnogih,

svih. Neka u svemu zablista Marija.

 

Tako će nam vrijeme opet postati prijateljem, odrazom neizmjernoga dara Božje ljubavi pružene čovjeku.

 

Print Friendly, PDF & Email