Noć zvijezda u Gornjoj Bistri

 

 U subotu 10. kolovoza u krugu Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri, 30-tak kilometara od Zagreba, prijatelji iz zajednice Pokreta fokolara u Novari (Italija) predstavili su život Danielle Zanette.

 

Razgledamo putujuću izložbu na 12 stajaćih panela o životu ove mlade službenice Božje, još jedne od 20-ak osoba iz Pokreta fokolara za koje se vodi proces beatifikacije.



Ali što povezuje Danijelu Zanetta i Gornju Bistru?

Krenimo redom. U vrijeme Domovinskog rata Ermanno D’Onofrio, tada student iz Italije a danas svećenik, posjećivao je ratom zahvaćene krajeve u BiH i donosio humanitarnu pomoć. Na povratku se jednom zaustavio u Gornjoj Bistri. Zatečen oskudnim uvjetima u kojima djeluje dječja bolnica, s prvom skupinom volontera započeo je donositi pomoć u hrani i odjeći. No osjećao je da je najveći dar ovoj djeci vrijeme provedeno s njima. Premda mnogi ranjeni u dubokoj dimenziji ljudskosti, ova krhka bića, štićenici bolnice, vrlo snažno doživljavaju ljudsku blizinu, dodir, pažnju, ljubav. I upravo to, uz sav napor osoblja, jest ono što im najviše nedostaje i najviše treba.

Skupine volontera iz Italije, različitih životnih dobi i zvanja, izmjenjivale su se kako bi tijekom godine bili što više prisutni u bolnici. U posljednjih 12 godina organiziraju ljetno kampiranje za mlade unutar bolničkog parka. Osim animiranja djece pomažu u održavanju i obnovi zgrade i okoliša.

Na ovogodišnjem kampiranju sudjelovalo je čak 200 mladih. Tijekom dana družili su se s djecom koja su zbog teških dijagnoza trajno vezana za krevet, donosili im mladenačku radost, a sami svjedočili kako odlaze obogaćeni. S vremenom su se volonteri iz Italije organizirali u udrugu Vrt plavih ruža (Associazzione delle rose blu), a pridružili su im se i volonteri iz Hrvatske. Plava ruža vrlo je rijedak cvijet, baš kao i štićenici, maleni biseri iz bolnice.

Ovdje se isprepliću dirljive životne priče, nastale u različitim mjestima i vremenima, a svima im je poveznica podijeljena bol i darovana ljubav.

Talijanski volonter Sergio u bolnici je upoznao dječaka koji boluje od iste bolesti što je pratila život Danielle Zanette. Po povratku u Italiju, u želji da pomogne malom Voji, upoznao je Danijelinu obitelj, koja mu je poklonila njezin dnevnik objavljen pod naslovom “I segreti del cuore” (Tajne srca). Sergio ga je u jednom dahu pročitao na putu do svoga doma i odmah upoznao don Ermanna s ovom jedinstvenom autobiografijom. Udruga Vrt plavih ruža uzima Daniellu za svoju zaštitnicu i uzor svoga djelovanja, a njezin dnevnik postaje povelja volontera koji djeluju u udruzi.

U narednim je godinama i Danijelina majka Lucia posjetila bolnicu. Dio bolničkog parka posvećen je Danielli. Ona je nadahnuće mnogima koji ovamo dolaze i s radošću se ponovno vraćaju.

Na ovogodišnji kamp don Ermanno je pozvao zajednicu Pokreta fokolara iz Danijelinog rodnog kraja Novare, koja je postavila na scenu multimedijski recital o njezinu životu pod naslovom “Rekla sam ti svoje DA“. Pod zvjezdanim nebom te subotnje večeri izmjenjivale su se pjesme, misli iz njezina dnevnika, video zapis svjedočanstva njezinih roditelja, a posebno je bilo dirljivo telefonsko povezivanje roditelja sa sudionicima programa u Gornjoj Bistri. Uistinu, ova noć je obilježena suzama sv. Lovre – zvijezdama. Danijelin život je poput sjajne zvijezde povezao nebo i zemlju.

Na povratku prema Zagrebu, dolaze mi u misli upozorenja pape Franje da ne budemo uštirkani, “dobro odgojeni”, bezbrižni kršćani koji uz šalicu čaja razglabaju o teološkim temama. Ova večer odiše upravo suprotnim: jednostavnošću, konkretnošću, velikodušnošću i radošću. Koliko je samo prepreka prijeđeno kako bi se ostvarila ova večer zajedništva! U nju je utkano i stotine tisuća prijeđenih kilometara 7000 volontera koji su tijekom 13 godina koristili svoj godišnji odmor kako bi došli u ovu bolnicu darivati osmijeh, radost, dodir, vrijeme.

Kultura susreta koju promiče papa Franjo ovdje je zablistala u svoj ljepoti. Preostaje nam poželjeti da ljubav koja vodi susretu s drugim i drugačijim obasja i mnoga druga mjesta.

——————-

      Živio život!

Od svoga rođenja 1962. godine Daniella Zanetta je imala rijetku bolest distrofičnu buloznu epidermolizu koja zahvaća kožu uzrokujući po čitavom tijelu plikove i rane.

Pa ipak je njezino lice uvijek bilo vedro, a stranice dnevnika živahne su, mladenačke, radosne, pune hvalospjeva životu: “Danas navršavam 21 godinu! Jako sam sretna i volim život, sretna sam što postojim, što živim, što se borim (…) Gospodine, željela bih pjevati i plesati od radosti (…) Hvala, hvala na svemu!”

Bol koju je pretvarala u ljubav donosila joj je puninu života, bogatog plodovima ne samo u obitelji i školi, nego i u aktivnom sudjelovanju u Pokretu GEN (mladi Pokreta fokolara).

Danijelina životna priča je sva u ljubavi prema Bogu i prema braći. Kada je u jedanaestoj godini upoznala ideal Chiare Lubich, za nju je to značilo “razumjeti križ, razumjeti bol, prihvatiti je kao dar i živjeti je do kraja”. Godine 1982. piše: “Ti si mi, Oče, povjerio ovaj zadatak (…) kao da si htio biti siguran da se tako neću izgubiti”. S Chiarom Lubich često je razmjenjivala pisma. Ljubila je sve ljude, a njezine 23 godine i 4 mjeseca provedene na križu pokazuju da bolest nije prepreka za ljubav, već se bol pokazuje kao tajna sreće.

U talijanskoj javnosti odjeknulo je njezino pismo upućeno skupini liječnika i profesora naklonjenih eutanaziji: “Imam 22 godine i rođena sam s invaliditetom. Bolest kože uzrokuje mi rane po čitavom tijelu (…) Izgledam kao čudovište, ali nisam! Nije lako provesti 22 godine na križu, ali vjerujem u Boga, žarko ga ljubim i zahvaljujem što mi je darovao život, jer svaki novi dan još je jedna prigoda da ga ljubim i da mu služim. Svaki život koji procvate Božji je dar, a ako je obilježen patnjom predstavlja dvostruki dar, jer po patnji sazrijevamo i ona nam omogućava duboki razgovor s Bogom. Živio život!”

Daniella je preminula 14. travnja 1986. u 24 godini života, a 2004. godine otvoren je proces beatifikacije.

———————–

Print Friendly, PDF & Email