Mama i djecaKad obitelj doživi lom jer ju zahvatila oluja. Pozitivne poruke jedne mlade majke

 

Emilija izgleda poput mlade djevojke, no ona je već zrela žena koja odmjereno govori na jednom susretu gdje se, u nazočnosti stručnjaka, daruju u zajedništvo obiteljske patnje. Ova lijepa gospođa može dati svoj doprinos: iskustvo supruge i majke, rastavljene od muža i oca svoje djece.

 

Potrebna je hrabrost da se daruje svoje iskustvo, kako si odlučila podijeliti svoju priču s drugima?

Razvedena sam već četiri godine. Malo mi je teško tako se nazivati, zbog osjećaja promašenosti što ga ta riječ nosi sa sobom. Rodila sam se i odrasla u duboko kršćanskoj obitelji. Udala sam se za čovjeka koji je poput mene hodao putem vjere, pa sam i zato na neki način bila uvjerena da će naš brak biti postojan.

No otkrila sam da nas to što smo kršćani ne čini otpornima na promašaj. Nakon deset godina zajedničkog života stigli smo do razvoda. Duboka tama, pobuna, osjećaj izgubljenosti, veliki “zašto”… a potom malo po malo obnova. Sa sigurnošću znam da ne bih mogla izaći iz te tame da oko sebe nisam imala ljude koji su mi pomogli: svoju obitelj, prijatelje… Upravo zato u srcu osjećam odgovornost da podijelim svoje iskustvo, nadajući se da nekome može biti dar.

 

Kako si se odlučila na sudjelovanje?

Više sam puta bila pozivana na susrete za razvedene, ali nikad se nisam odvažila otići, dok me se nije dojmio naslov prošlogodišnjeg susreta: “Svjetlo nade za ranjenu obitelj”. Pripremila sam se i otišla sama. Čim sam stigla, susrela sam stotinjak osoba koje se nalaze u istom stanju kao i ja. Odmah sam osjetila kako nisam sama; doživjela sam svjetlo u razmjeni, otopio mi se teret u srcu i polagano se počela pojavljivati nova nada.

 

Koja je ključna riječ u tom tvom iskustvu?

Život ponekad ne ide onako kako bismo mi to željeli, ali na nama je odluka da stavimo cvijet u kosu i budemo sretni. To uključuje proces praštanja.

Praštanje… nadasve samoj sebi, što je možda i najteže. Koliko sam grešaka učinila u svome braku? Koliko puta nisam bila u stanju ljubiti svog supruga kako je to on očekivao? Potom praštanje njemu, vraćajući mu njegovo dostojanstvo, može značiti – dopuštam ti da odeš, jer te želim pokušati ljubiti srcem Boga koji ostavlja svoju djecu slobodnu.

 

Kako to živiš u svakodnevnom životu?

Iako uvijek nije lako niti se podrazumijeva, doživjela sam da je korisnije ako nastojimo izaći u susret jedno drugome, neovisno o onome što je određeno sporazumom o razvodu, na način da tražim lakoću odnosa, ne otežavajući situaciju u odnosu na djecu. Ako je sporazum u funkciji djece, onda se lakše dogovoriti. Moramo tražiti njihovo dobro, odgajati ih za kulturu praštanja. Za mene to znači nastojati se suzdržati od osuđivanja njihova oca, zajedno isticati pozitivno u njemu… To znači i podsjetiti samu sebe da samo Bog može vidjeti i suditi o onome što je u srcu čovjeka kojega sam voljela, a koji u svakom slučaju ostaje njihov veliki i jaki tata.

Mama i sin

 

Nije uvijek lako…

Ispričat ću neke situacije. On je odlučio odvesti djecu na tečaj skijanja. Osim toga što je to skupo, remeti nam smjene i na mjesec i po dana zauzima sva nedjeljna jutra. No smatrajući da je to vrijeme koje može provesti s djecom na malo poseban način, podržala sam ga, pomogla sam mu i pronaći potrebnu odjeću, iako sam mu na početku htjela reći da se sam snađe.

Tu je i organiziranje rođendana i proslave Božića. Kad bih se zaustavljala i nabrajala mu kako je sve na meni, stalno bismo se svađali. Međutim, nastojim da ti trenuci budu mirni i vedri za djecu i da oni vjeruju kako je i tata učinio sav svoj dio, da ih sigurno voli, ali možda ne uspijeva to izraziti.

 

To sigurno traži veliki emotivni ulog s tvoje strane, kako bi našla ravnotežu za svoju djecu i održala je. Koliko je naporno to samoodgajanje?

Poprilično (smiješi se)… Nimalo lagani korak bio mi je prestati ga pitati kako je i što radi. Bilo mi je prirodno zanimati se za njega kao svoga supruga i oca moje djece. No primijetila sam da mu to daje osjećaj gušenja, pa sam malo po malo naučila šutjeti, što ga je smirilo. Često mi u zadnji čas promjeni smjenu ili već predviđeni plan. Na početku malo prigovaram, ali onda pomislim kako je za djecu najvažnije da im ostane misao kako se tata i mama mogu dogovoriti bez svađe, usprkos svemu onome što smo prošli. Kad njihov otac nastupa kao tenor, vodim djecu da ga gledaju, ističući koliko sam ponosna i kako i oni trebaju biti ponosni. Isto tako kad govorim o njegovu poslu: nitko nije bolji od njihova tate…

Naravno, postoje i momenti kada s djecom analiziram neko ponašanje koje ne treba odobravati, što im je možda donijelo patnju. No nastojimo ga opravdati, pripisujući umoru ili prevelikim brigama poneki izljev srdžbe ili dodatni ukor.

 

Kako uspijevaš sve uskladiti? Je li moguće, i kod razvoda, prenijeti stvarnu percepciju da ste obitelj?

Sve uskladiti nije jednostavno, no ima još jedna rečenica koja mi je dala utjehu: mi samohrani roditelji možemo biti kompletna obitelj za našu djecu. U nama mogu naći orijentir i svoj mir. Godilo mi je kad sam čula da nismo svemogući. Jer živjela sam pomalo nezadovoljna što nisam stizala sve učiniti: posao, kuća, obaveze, vrijeme za djecu. Ali mi nismo svemogući. Nastojim činiti dobro ono što mi je moguće, no važnije je zadržati mir i darovati djeci i osobama oko sebe ne toliko količinu koliko kvalitetu odnosa.

Sada, kad navečer stignem kući, više puta ostavim suđe neoprano i sjednem na kauč s djecom pa razmjenjujemo događaje proteklog dana, svi šćućureni jedni uz druge. Nisu toliko potrebni veliki govori, ponekad je dovoljno spustiti se na njihovu razinu, pogledati ih u oči i darovati im veliki osmijeh i zagrljaj.

 

Kako ti proživljavaš ovaj trenutak?

Biti vjerna nerazrješivosti kršćanskog braka za mene znači nastaviti voljeti supruga i “u zlu”, više nego čekati njegov povratak. Primjećujem da ono “zauvijek” izgovoreno na dan vjenčanja ostaje, jer on ostaje čovjek kojega sam odabrala pred Bogom i koji je proveo dio života uz mene; koji mi je darovao mogućnost da postanem majka i čije obrise opažam na licima svoje djece.

Primjećujem također da su mi kroz patnju zbog razvoda darovane nove oči kako bih vidjela bol ljudi oko sebe. U patnji mi se razbistrilo koliko sam sretna i zahvalna za sve ono što mi se svakoga dana daruje.

 

Danas zastrašuje ovaj trend razvoda. Podaci o rastućem broju obitelji zahvaćenih ovim valom izazivaju zabrinutost. Obitelji su zahvaćene olujom, ali ne samo one, nego i biološke obitelji, prijatelji… To utječe i na radne sredine, na školovanje djece, a računi su na kraju mjeseca obično dvostruki, na radost kneza konzumerizma.

No ova je mlada majka poslala pozitivne poruke, poruke nade koje stvarno prate napore i patnje jednoga života – više života – koje treba obnoviti. S neizbježnom sviješću o dužnosti-pravu djece da budu obranjena i zaštićena, da dožive iskustvo dobrog života, uvijek i u svakom slučaju, usprkos protivljenjima.

 

Anamarija Gatti

 

Izvor NOVI SVIJET

 

Print Friendly, PDF & Email