U ovom intervjuu s Alettom Salizzoni obavljenom u Novom svijetu u ožujku 2011. dolaze do izražaja isječci njezina života uz Chiaru Lubich

 

   AlettaMožeš li nam ispričati nešto iz razdoblja kada si živjela s Chiarom u Rimu, gdje se ona doselila u prosincu 1948? U to je vrijeme Chiara bolovala od bolesti za koju se pribojavalo da je smrtna, a ti si o njoj skrbila.

Godine 1954. nas fokolarina bilo je malo i bili smo prisutni samo u Italiji. Tada smo svi bili mladi, željni nositi ideal jedinstva ne mjereći svoje snage, ne osvrćući se ni na što, niti na noći provedene u vlaku, niti na preskočene obroke. U tom tako zanosnom razdoblju Chiara je bila kao pramac broda koji plovi i odupire se svim udarima valova.

Zbog takvih okolnosti i vrlo bolnih kušnji što ih Bog dopušta osobama koje poziva na neki osobiti zadatak, ona je prolazila razdoblje takvog tjelesnog propadanja i iscrpljenosti da je mislila kako je smrt blizu. Chiara je mirno ponavljala svoju želju: “Idem Onome koga poznajem”, misleći kako ide k Isusu. Provodila sam noći uz nju. U sobi sam ostavljala upaljenu malu svjetiljku.

Aletta 1

Tada sam osjetila kao da mi netko govori: “Zašto me ne moliš za milost?” Otrčala sam iz sobe. U hodniku sam srela Nataliju i rekla joj: “Ako mi molimo, Chiara će ozdraviti”. Natalia me pogledala, kao da je htjela reći: “Naravno!” Molila sam cijele noći. Sjetila sam se svih molitava mojeg djetinjstva, svih koje sam poznavala. Bio je 25. siječanj 1954.

Ujutro sam rekla Chiari: “Sigurna sam da nećeš umrijeti, jer Gospa to ne želi”. Ona me pogledala s osmijehom, ali ništa mi nije rekla. Nakon što je primila pričest, kao i svakoga jutra, pozvala je nas fokolarine koje smo bile u kući i u povjerenju nam rekla: “Moram vam nešto reći: ostajem”.

Zatim je napisala vlastoručno pismo svim fokolarinima, počevši jednom rečenicom iz liturgije, Psalam 118, koju smo živjeli tih dana: “Evo me k vama. ‘Ne, umrijeti neću nego živjeti i kazivat ću djela Gospodnja’. Čini mi se da sam se vratila i osjećam da povratak ima samo jedan cilj: živjeti da bih vas ljubila. Zato me Isus još želi ovdje dolje. No, kad biste znali što to znači! Na granicama onostranoga osjeća se da samo Ljubav vrijedi: neizmjerna ljubav. Ali pričat ću vam…”

 

aletta-11Chiara ti je povjerila aspekt “Tjelesni život i priroda”. Kako se to dogodilo?

Jednoga dana, dok se ritam života pojačavao, rekla mi je: “Zabrinuta sam za fokolarine. Kako jedu? Koliko spavaju? Ako se razbole, tko će se skrbiti za njih?” Potom me poslala u sve naše fokolare – muške i ženske – i preporučila mi da idem vidjeti kako žive.

Odmah sam krenula na put. Sjećam se da sam se vozila u vlaku za Milano i razmišljala: “Što ću im reći? Ovoga puta ne nosim lijepu stranicu teksta bogatu mudrošću…” Ali odmah mi je došlo svjetlo: “Idem ljubiti, idem samo ponijeti ljubav majke, konkretnu i ljudsku Chiarinu ljubav”. Tako sam među ostalim svima rekla da su za nas apostolat i briga za zdravlje Božje volje iste važnosti. Bilo je to tako daleko od našeg načina razmišljanja! Izgledalo je da mislimo na sebe. Tako sam započela s tim aspektom.

 

vlcsnap-2016-11-25-11h35m15s161Potom se godine 1967. otvorilo novo razdoblje. Chiara te poslala daleko, čak u Tursku. Zašto?

13. lipnja 1967. dogodio se prvi povijesni susret između Chiare i Atenagore I., carigradskog ekumenskog patrijarha. Pri tom prvom susretu, Chiara je na njegov zahtjev ispričala ponešto o svojim težnjama: živjeti za jedinstvo kršćana i po mogućnosti, za veće jedinstvo među narodima. Osjetivši izvanredan sklad između onoga što je rekla Chiara i što je mislio on, patrijarh je rekao: “Ti si moja kći! Ti imaš dva oca, jednoga velikoga u Rimu – Pavla II. (u tadašnjem papi Pavlu VI. on je vidio drugoga svetog Pavla) i jednoga staroga ovdje”.

Zatim ju je zamolio da otvori fokolar u Istambulu, kako bi svoju čežnju za jedinstvom podijelio s Rimskom crkvom. Chiara je kanila poslati mene. “Tako ću imati gdje odsjesti kad dođem na Bosfor da se susretnem s patrijarhom”, rekla mi je.

Svake smo nedjelje ja i dvije fokolarine, koje su mi se uskoro pridružile, bile gošće patrijarha Atenagore na ručku u Fanaru. “Pod istim krovom’, govorio nam je očinski nas pozivajući, iako po protokolu nije smio sjesti za isti stol s nama. Nakon ručka odlazile bismo s njim u jednu dvoranu gdje su bili i drugi uzvanici – metropoliti i arhimandriti koji su predstavljali Pravoslavnu crkvu na raznim stranama svijeta. Razgovor se uvijek vraćao na temu fokolarina.

 

Jesi li nazočila drugim susretima između patrijarha i Chiare?
Da, na sljedećih osam susreta nakon onoga prvoga 13. lipnja 1967. Bila sam svjedok važnog i povijesnog trenutka za ekumenizam: dvije velike karizme za jedinstvo su se susretale. Upravo nam je Atenagora objavio ljepotu Pravoslavne crkve. Od njega smo razumjele koliko se na Istoku ističe život i uzdiže kršćanska ljubav.

 

Print Friendly