Ocima uskrsnuca

 

Kako rane i krize postaju blagoslovi

 

Uskrsnuće je veliki ovozemaljski pojam. Život koji se rađa iz smrti prvi je zakon prirode, biljaka i cvijeća, što svojim bojama i ljepotom ispunjaju svijet. Oni nam govore da je život veći od smrti koja ga hrani. Žene i muškarci rađaju se mnogo puta tijekom svoga postojanja. Otkrivaju da su uskrsli nakon žalosti, napuštenosti, depresije ili bolesti koje su ih prvo razapele. Ponekad mi uskrsnemo uskrsnuvši nekoga drugoga iz njegove grobnice, i to su najljepša i istinska uskrsnuća. Da uskrsnuće nije bio ljudski, prijateljski i kućni pojam, one žene i oni muževi iz Galileje ne bi bili u stanju naslutiti nešto od jedinstvenog otajstva koje se dogodilo između Isusova križa i dana nakon subote.

 

Ako je uskrsnuće ljudski pojam, onda je to i ekonomski pojam. Ima mnogo uskrsnuća u gospodarstvu, u poduzećima, u poslovnom svijetu. Možemo ih vidjeti svakoga jutra, čak i u ovim kriznim vremenima – nadasve u ovim kriznim vremenima. No moramo ih naučiti vidjeti, prepoznati, gledajući svijet očima uskrsnuća. Nije lako vidjeti i prepoznati uskrsle i uskrsnuća. Mnogo je razloga za to, a nadasve zato što u tijelima uskrslih stoje stigme muke. A naše rane i rane drugih nas plaše, bježimo od njih i ne uspijevamo ih proživljavati kao početak uskrsnuća i sakrament koji ga uvijek prati. Tražimo uskrsnuće bez rana i boli, ali ga ne nalazimo, ili ga možda miješamo s uspjehom. Ne vidimo uskrsnuće jer mislimo da je ono suprotnost križu ili muci, a ne njihovo ispunjenje. Bježimo od raspetih i napuštenih i ne susrećemo uskrsle koji se nalaze samo tamo. Uskrsnuće započinje na križu i njegovi znakovi ostaju zauvijek.

 

Uskrsli Krist je uskrsnuće njegova ranjena tijela. Novost takvoga uskrsnuća je i u njegovoj tjelesnosti. No uskrslo tijelo nije povratak na tijelo od Velikog četvrtka. Uskrsnuće nije događaj koji briše znakove bičevanja i križnoga puta. Krist se pojavljuje sa svojim ranama, svjetlo uskrsnuća nije uklonilo stigme Velikoga petka. Slava uskrslog nije onda slava nekoga drevnog heroja: njegova je slava ranjena, skromna i slaba. Uskrsli koji se pojavljuju bez rana su duhovi, iluzije, snovi ili ideologije, pa je zato njihovo svjetlo lažno. Naša uskrsnuća počinju dok vapimo napuštenost na križevima. I ako ne naučimo vapiti, nećemo naučiti niti uskrsnuti. Ne shvaćamo logiku blaženstava ako ju ne promatramo iz perspektive uskrsloga sa stigmama.

 

Rane koje ostaju nakon uskrsnuća temeljni su element za razumijevanje ekonomije spasenja, ali i spasenja ekonomije. Ako rane ostaju u uskrslim tijelima, onda nema ekonomije raspetih i ekonomije uskrslih. Križ i uskrsnuće nalaze se unutar iste ekonomije, unutar samoga života. Da bismo pronašli istinska uskrsnuća u našem društvu i gospodarstvu, trebali bismo ih potražiti tamo gdje ih više nitko ne traži. Među mnogim tvrtkama koje niču poduzetnošću imigranata i iz njihovih rana, u mnogim zadrugama koje osvanu u zatvorima, među mladima koji se odluče ne napustiti svoju zemlju nego ponizno učiti stare ručne vještine, među onim radnicima koji se ne predaju pred mnogim razlozima vlasništva i tržišta te iznova uskrsavaju svoju tvrtku. Sve to bez pogrešnog razmišljanja da će rane koje su dovele do uskrsnuća jednoga dana nestati i da će sve biti samo svjetlo.

 

Kada sakrijemo znakove rana, naše priče o uskrsnuću, čak i one autentične, ne postaju vjerodostojna mjesta nade za one koji su još u vremenu križa. U našem gospodarstvu ima previše obeshrabrenih osoba koje samo čekaju mogućnost da stave svoje ruke u rane uskrsnuća, kako bi mogle razumjeti i drugačije ljubiti vlastite rane koje još nisu uskrsnule. Uskrsnuća se ne nalaze na rubovima rana, već unutar njih.

 

Među mnogim značenjima riječi pèsach, prvi Uskrs, tu je i glagol šepati (psh). Kada čitatelj Biblije pročita riječ „šepati“, misli na Jakova, velikog šepavca. U noćnoj borbi na rijeci Jabok Elohim mu je iščašio kuk, učinio ga šepavcem i promijenio mu ime u Izrael. Prema jednoj rabinskoj predaji Jakov je šepao do kraja života. U noćnoj borbi, na gazu Crvenog mora rodio se novi narod, ali znak-sjećanje na egipatsko ropstvo nikada nije nestalo iz njegova tijela. Iz velike bitke na Golgoti, procvalo je uskrsnulo tijelo sa stigmama.

Uskrsnuća su rane preobražene u blagoslove, nikada izbrisane. Kada uskrsnemo, rane ostaju, ali postaju sjajne. Prava uskrsnuća prepoznaju se po svjetlu što zrači iz njihovih rana.

 

Luigino Bruni

 

 

Print Friendly, PDF & Email