2332111191_ee0d086f99_o Chiara Lubich con Giovanni Paolo IIMisao papa Chiara je imala uvijek pred sobom, kao i proročku sposobnost da ju nasluti i ostvari, piše kardinal Miloslav Vlk. Uloga Pavla VI. i Ivana Pavla II.

 

Još mi je pred očima kratki dijalog između Chiare i Ivana Pavla II. na kraju privatne audijencije s biskupima prijateljima Fokolara, 12. veljače 1999. “Djelo Marijino – Djelo Božje” reče joj stari papa sa zahvalnošću čovjeka koji se osjeća shvaćen i duboko ljubljen. Taj  trenutak mi je ostao kao slika susreta dvaju profila Crkve: Petrovskog i Marijanskog.

Sjećam se da je Chiara 1985. radila na statutima Djela Marijina. Tada je upitala Papu može li predsjednik Djela uvijek biti žena. Odgovorio je: “Dapače, bilo bi dobro!” I tako je sada zapisano. On je to protumačio riječima: “Ja u vama vidim izraz marijanskog profila Crkve”.

Bilo je mnogo intenzivnih kontakata Ivana Pavla II. s Chiarom, posebno na velikim manifestacijama obitelji, mladih, svećenika i redovnika, župa. Napuštajući predviđeni protokol, često je upotrijebio iznenađujuće izraze za Pokret, pa je tako jednom rekao: “Želim vam da budete Crkva… želim Crkvi da bude kao vi”. Kad je Papa Wojtyla bio već ozbiljno bolestan, Chiara je objedinila video zapise svih susreta s njim pod naslovom: “Hvala, Sveti oče” i poslala mu ga. Pogledao ga je više puta.

 

Chiara Lubich e Giovanni Paolo IITemeljna etapa bio je posjet Ivana Pavla II. međunarodnom Centru Pokreta u Rocca di Papa 19. kolovoza 1984. Tom prigodom predstavljena mu je i velika proširenost Fokolara u tada komunističkim državama Istoka. Duboko potresen spontano je zaključio: “U povijesti Crkve bilo je raznih radikalizama ljubavi. Postoji i vaš radikalizam ljubavi, Chiarin, fokolarinski. Ljubav otvara put.” I dodao: “Vidim da vi vrlo vjerno slijedite definiciju koju je Crkva dala o sebi na II. vatikanskom koncilu.” Te su vijesti prešle željeznu zavjesu i stigle do mene koji sam tada bio prisiljen raditi kao čistač prozora u Pragu.

Ostaju u sjećanju Duhovi 1998. – susret crkvenih pokreta i novih zajednica s Ivanom Pavlom II. Papa je kao nikada naglasio istobitnost karizmatične i institucijske dimenzije Crkve. Chiara mu je obećala da će se u Crkvi založiti za jedinstvo među pokretima. Plodovi su uskoro prešli granice Katoličke crkve.

Nakon Velikog jubileja Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće uputio je cijeloj Crkvi poziv da se posvuda potiče duhovnost sposobna “Crkvu učiniti domom i školom zajedništva”. Nekoliko dana kasnije, pišući kardinalima i biskupima prijateljima Pokreta, izričito je rekao da se to odnosi na Fokolare: “Tako življena duhovnost jedinstva i zajedništva koja obilježava vaš Pokret, donijet će bogate plodove u obnovi svih vjernika”.

Govoreći o Ivanu Pavlu II. ne mogu a da se ne sjetim odobrenja “biskupa prijatelja” kao posebne grane Pokreta fokolara. Bilo je to na susretu s Chiarom i sa mnom 21. svibnja 1996. Pritom je tada kardinal Ratzinger odigrao odlučujuću ulogu u razvezivanju teoloških i kanonskih čvorova.

 

Budući Benedikt XVI. 8. prosinca 1989. u Centru Mariapoli u Castelgandolfu susreo se s Generalnim vijećem Djela. Govorio je o pozivu Pokreta fokolara na dijalog ilustrirajući ga evanđeoskom slikom stabla koje niče iz malog sjemena, a kasnije se među njegovim granama gnijezde ptice nebeske. Istaknuo je da u pokretima cvjeta novo shvaćanje vjere, sposobno je protumačiti i proslaviti na novi način.

Od tada je odnos Pape i Chiare označen velikim međusobnim poštovanjem. Chiara je osjetila posebno snažno ohrabrenje u govoru koji je kardinal Ratzinger održao na Duhove 1998. pod naslovom “Crkveni pokreti i njihovo mjesto u teologiji”. Kad je bio izabran za papu Chiara je već bila bolesna. Benedikt XVI. redovito se zanimao za njezino zdravlje, slao joj poruke s dobrim željama i svoj blagoslov.

 

Pavao VI. bio je rođak Chiarine bliske suradnice Eli Folonari. Oko 1954. kada je mons. Montini bio u državnom tajništvu Svete Stolice, susreli su se prvi put. Očinske i gorljive papine riječi nadahnula je poznata Chiarina meditacija: “Ako smo ujedinjeni, Isus je među nama. I to vrijedi. Vrjednije je… od umjetničkih djela velikog grada kakav je Rim… vrjednije i od naše duše”[1].

Kao milanski nadbiskup Montini je među talijanskim biskupima imao presudnu ulogu da se Pokret ne raspusti. Kao Papa duboko se zanimao za Djelo Marijino i njegov razvoj. Želio je biti siguran da pravno odobrenje Pokreta potpuno odgovara nadahnuću karizme. “Ovdje je sve moguće”, rekao je jednog dana Chiari. On je osobno sudjelovao u oblikovanju statuta Djela.

U toj i ostalim audijencijama s papama Chiara je doživjela sasvim posebno jedinstvo s Bogom, kao da je “prostorija bila bez krova pa su se nebo i zemlja sjedinili”. Razumjela je koliko je Papa posrednik.

Važna oznaka pontifikata Pavla VI. bio  je odnos s ekumenskim patrijarhom Atenagorom. Kroz nekoliko godina Chiara je posredovala među njima.

Misao Ivana XXIII. da je Crkva znak i sredstvo jedinstva postala je dušom Drugog vatikanskog koncila i posebno bila u skladu s Chiarinom karizmom. Za vrijeme Pape Roncallija Crkva je odobrila jednu dotad nepostojeću realnost, Pokret koji, među ostalim, povezuje osobe u djevičanstvu i u braku u istim fokolarima.

To se dogodilo nakon dugog a katkad i bolnog proučavanja od strane crkvenih vlasti. Ali “pape su nas uvijek razumjeli”, tvrdila je Chiara. Ustvari je Pio XII. više puta odbio prijedlog da se Pokret raspusti .

Velike posljedice ostavila je privatna audijencija pape Pacellija s odgovornima za Pokret 21. svibnja 1953. Uskoro je došlo do intenzivnog rada iza “željezne zavjese”, što je i meni osobno dobrodošlo.

Dolaze u sjećanje i drugi događaji. Kad je Pio XII. godine 1956. za vrijeme krvave pobune u Mađarskoj u radio poruci uzviknuo: “Bože,  Bože”, Chiara je osjetila poticaj da se trebaju roditi tzv. “Božji volonteri”, grana Pokreta za široko društveno djelovanje.

 

Jednog sam dana s iznenađenjem saznao da je Chiara na zidu svoje radne sobe u Rocca di Papa uvijek imala pred sobom uokvirena pisma raznih papa, raspoređena u dva reda. To puno govori o njezinom odnosu s Petrovim nasljednicima. Kao nositeljica karizme i duhovnosti jedinstva osjećala se duboko povezana s onima koji u Crkvi obavljaju sveopću službu jedinstva. Njezini kontakti i susreti s papama bile su odlučujuće etape, ali nutarnja je veza bila neprestana. Nije slučajno u Dnevniku 1964.-1965. izrazila želju da nad njezinim grobom bude slika kupole Sv. Petra.

 

kard. Miloslav Vlk

(Novi svijet, srpanj-kolovoz 2008.)


[1]    Usp. Chiara Lubich, Vez svjetla, str. 62, Zagreb 1996.

Print Friendly, PDF & Email