Osamljena 1

 

Danas 15. rujna sjećamo se lika Djevice Marije koja stoji podno križa. Razmatrajmo o tom trenutku uzvišene boli s Chiarom Lubich

 

Djevica Marija podno križa, u mučnom “stabat” (stajanju) koji ju je učinio gorkim morem tjeskobe, najjači je izraz, u ljudskom stvorenju, herojstva u svakoj kreposti. Ona je krotka u pravom smislu riječi, blaga, siromašna sve dotle da je izgubila svoga sina Boga, pravedna a ne žali se što je lišena Onoga koji joj pripada po čistom izabranju; čista u osjećajnoj nenavezanosti na svoga sina Boga… U Mariji Osamljenoj pobjeda je kreposti vjere i nade po ljubavi koja je u njoj plamtjela cijeloga života, a ovdje se rasplamsala u tako živom sudjelovanju u otkupljenju.

U svojoj osamljenosti koja ju je ogrnula svakom kreposti Djevica Marija nas uči da se pokrijemo poniznošću i strpljenjem, razboritošću i ustrajnošću, jednostavnošću i šutnjom, da bi u noćima našega bića, ljudskoga koje je u nama, svijetu blistalo svjetlo Božje što prebiva u nama.

Gospa Žalosna najuzvišenija je Svetica, spomenik svetosti, na koji svi ljudi koji jesu i koji će biti mogu gledati kako bi se opet zaodjenuti naučili mrtvljenjem kojemu nas Crkva stoljećima uči, a sveci su različitim notama bili njegov odjek u svim vremenima.

Mi premalo mislimo na Marijinu muku, na mačeve koji su proboli njezino srce, na strašnu napuštenost koju je proživljavala na Golgoti kad ju je Isus predao drugima…

A možda je sve to zato što je Marija znala milinom i svjetlom i šutnjom vrlo dobro prikriti svoju živu tjeskobnu patnju.

Pa ipak, nema boli slične njezinoj…

Kada jednoga dana patnja dosegne vrhunce, kad se sve u nama bude bunilo što je plod naše “muke” uzet iz naših ruku, a još više iz našega srca, sjetimo se nje.

Upravo ćemo po tom trpljenju biti ponešto slični njoj, bolje će se isklesati Marijin lik u našim dušama, lik Marije sve lijepe, Majke sviju, jer je od svih, a ponajviše od svoga božanskog sina, odijeljena po Božjoj volji.

Osamljena je Svetica u najuzvišenijem smislu.

Željela bih je ponoviti u njezinu mrtvljenju.

Željela bih znati stajati sama s Bogom kao ona, u smislu da iako sam među braćom, osjećam poticaj da čitav moj život bude intimni razgovor između duše i Boga

Moram mrtviti riječi, misli, čine, kada za to nije Božji trenutak, kako bi ih ucijepila u za njih predviđen trenutak.

Osamljena je sigurnost svetosti, stalni izvor jedinstva s Bogom, posuda prepuna radosti.

 

 

Chiara Lubich, Prijedlozi života, Đakovo 1975.

 

Print Friendly, PDF & Email