Chiara Lubich je 20. rujna 1949. u jednom mahu napisala poznati tekst “Imam jednoga jedinog Izabranika na zemlji – Isusa Napuštenoga”. Isus Napušteni kasnije će postati temeljni stožer duhovnosti jedinstva.

 

ChiaraLubich

 

U govoru iz 2000. godine Chiara podsjeća na prvo otkriće Isusa Napuštenoga: “U događaju iz prvih mjeseci 1944. razumjeli smo ga na novi način. Jednom prigodom smo saznali da je najveća Isusova bol, a time i Njegov najveći čin ljubavi, bio kada je na križu doživio napuštenost od Oca: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mt 27,46) To nas je duboko pogodilo. Naša mladost, oduševljenje, a nadasve milost Božja potaknuli su nas da izaberemo upravo Njega u napuštenosti za put prema ostvarenju našeg ideala ljubavi. Od toga trenutka otkrivali smo posvuda Njegovo lice.”

 

Drugi ključni trenutak za shvaćanje ovoga “otajstva boli-ljubavi” dogodio se u ljeto 1949. godine. Igino Giordani došao je kod Chiare Lubich koja se nalazila na odmoru u dolini Primiero u trentinskim planinama (Italija). Zajedno s prvom skupinom fokolarina intenzivno su živjeli ulomak iz evanđelja o Isusovoj napuštenosti. Bit će to dani velikoga svjetla, tako da je na kraju ljeta, kada se iz toga “maloga Tabora” trebala spustiti u grad, Chiara je u jednom mahu napisala tekst koji započinje sada već poznatom rečenicom: “Imam jednoga jedinog Izabranika na zemlji – Isusa Napuštenoga… Ići ću svijetom tražeći ga u svakom trenutku svojega života.”

 

Mnogo godina kasnije pojasnit će: “Od samoga početka razumjeli smo da sve ima i svoje drugo lice, da stablo ima i svoje korijene. Evanđelje te obavija ljubavlju, ali traži sve. U Evanđelju po Ivanu čitamo: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Oličenje toga je Isus raspeti čiji je plod bio otkupljenje čovječanstva.

 

Isus raspeti! On je u sebi doživio odvojenost ljudi od Boga i međusobno, osjetio je da je Otac daleko od njega. Mi smo ga prepoznavali ne samo u osobnim bolima, kojih je uvijek bilo, i u bolima bližnjih, često samih, napuštenih i zaboravljenih, nego i u svim podjelama, traumama, procjepima, uzajamnim ravnodušnostima, velikima i malima: u obiteljima, među naraštajima, između siromašnih i bogatih, ponekad i u samoj Crkvi, potom među raznim Crkvama te kasnije među religijama i između onih koji vjeruju i koji imaju drugačija uvjerenja.

 

No sve te rane – nastavlja Chiara – nisu nas prestrašile. Štoviše, iz ljubavi prema Isusu Napuštenome, privukle su nas. I upravo nas je On poučio kako se s njima suočiti, kako ih živjeti, kako ih prevladati kada je, nakon napuštenosti, predao svoj duh u Očeve ruke: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46), dajući tako čovječanstvu mogućnost da se pomiri u samome sebi i s Bogom te mu pokazao kako. Stoga nam se On očitovao kao ključ jedinstva, lijek za svako nejedinstvo. On je onaj koji je ponovno uspostavio jedinstvo među nama svaki put kada bi se zasjenilo. On je postao naš jedini Zaručnik. A naš suživot s takvim Zaručnikom bio je toliko bogat i plodan da me potaknuo na pisanje knjige, kao ljubavnog pisma, kao pjesme, hvalospjeva radosti i zahvalnosti Njemu.”

 

 

Print Friendly, PDF & Email