Rtina

 

Vrijeme pandemije koronavirusa darovano nam je za obnavljanje odnosa s ljudima i za otkrivanje Božje prisutnosti oko nas

 

Svakodnevno sam pratila vijesti o širenju zaraze. Na dan kada je donesena odluka o zatvaranju škola, vrtića, kafića, trgovačkih centara i o preporuci neizlaženja, moram priznati da me obuzelo neko čudno raspoloženje. Kako biti sam, bez bližnjega; kome pružati ljubav, pitala sam se.

 

Moj sin se sa svojom obitelji odmah preselio u kuću na selu koju je naslijedio od svoga oca, moga supruga. Kuća je namijenjena za iznajmljivanje turistima i tamo smo do sada odlazili samo raditi. Sjećam se da smo posljednji put u kući boravili kao obitelj, muž i ja s našom tada malom djecom, za vrijeme Domovinskog rata.

 

Kada je sin sa svojom obitelji otišao u kuću, poželjela sam im se pridružiti jer sam osjetila da je to prilika da se više povežem s njima. U gradu to nisam mogla jer sam se više bavila djecom rastavljene kćeri, a oni su bili prezauzeti poslom i aktivnostima kao što su sportski treninzi.

 

Miocic 1Dan nakon moga dolaska na selo krizni je stožer donio odredbu o zabrani napuštanja mjesta prebivališta. Budući da sam ja još uvijek prijavljena na tu kuću, nisam se mogla vratiti u grad i ostala sam mjesec dana sa njima.

 

Bilo je vrijeme korizme i to sam prihvatila kao Božju volju. Svaki sam dan nastojala ostati u jedinstvu s Bogom. Molila sam krunicu i sudjelovala na svetoj misi putem Katoličkog radija. Kroz riječ Božju dobivala sam snagu za svaki novi dan i za sve nadolazeće kušnje.

 

Svi članovi sinovljeve obitelji imali su nastavu preko interneta, jer su sin i njegova supruga prosvjetni radnici. Djeca su pratila nastavu preko svojih tableta i pisala zadane zadaće. Ja sam preuzela dio kućanskih poslova, a ponekad bi i pogledala zadaću nekome od troje djece.

 

Često sam odlazila u nabavu svježe ribe i rakova. Ustala bih rano ujutro i pošla na more čekajući ribare da stignu na obalu. Poseban mi je doživljaj bio promatrati umorne ribare kako se vraćaju u svojim brodicama. Divila sam se prirodnim ljepotama: izvoru kraj mora, galebovima, maslinama, valovima mora. U svemu sam osjećala Božju prisutnost i sretna zahvaljivala za tu čarobnu ljepotu. I dok sam se divila tim čudesnim prizorima, molila sam da izdrže svi koji su zbog pandemije bili prisiljeni boraviti zatvoreni u svojim stanovima, u neboderima, za bolesnike i za one koji su sve to vrijeme morali raditi.

 

U njihovo slobodno vrijeme družili smo se, smijali, razgovarali o svemu, išli zajedno šetnju… Navečer bi skuhali rakove i uz čašicu vina opušteno pričali. Više smo puta pozvali i našu tetu koja živi sama u selu. Kao nikada do sada igrala se s djecom razne igre koje bi nas sve nasmijale. Bile su to stare igre iz našeg djetinjstva: pantomima, pogađanje itd.

 

Rtina 2Nisam baš ljubitelj kućnih ljubimaca, ali sam često i psića (kojega smatraju članom obitelji) vodila u šetnju i na kraju sam ga baš zavoljela. Nadam se da je i on osjetio malo ljubavi od mene te mi se svaki put radovao kad bi mu se približila.

Naučila sam otkrivati pozitivne vrijednosti svake osobe, a s druge strane sam otkrila i mnoge moje nesavršenosti i slabosti.

Moja nevjesta i ja smo se malo poznavale jer nismo imale priliku provoditi vrijeme zajedno. No pronašle smo toliko toga zajedničkoga u našim karakterima, ali smo i prihvatile i poštovale naša različita mišljenja i odluke. Nove sam odnose izgradila i sa sinom i djecom.

 

Prije moga odlaska nevjesta mi je u radosnom ozračju rekla kako je vrijeme brzo prošlo i kako ne može vjerovati da je sa svekrvom izdržala mjesec dana.

 

Vrijeme našeg zajedništva bilo je milosno. Vjerujem da nije slučajno što je Gospodin baš u vremenu korizme dopustio da pandemija zahvati cijeli svijet, da se pojavi nevidljivi virus koji može ugroziti svaki ljudski život. U tom se vremenu neizvjesnosti svatko mogao zapitati: „Što ako se baš ja razbolim“? U tom smo milosnom vremenu jedni s drugima iskreno komunicirali ulijevajući nadu. Mogli smo zaključiti kako su život i materija krhka stvarnost, osobito nakon potresa u Zagrebu. Imali smo više vremena razmatrati o smislu patnje kroz koju je prošao sam Isus i obećao nam novi život.

 

Vjera mi je davala snagu te sam sve svoje strahove i kušnje sjedinjavala s patnjom Isusa napuštenoga i uvijek mi je dolazila radost te sam stalno u svemu osjećala Božju prisutnost: u bližnjima, u radu, šetnji, u valovima mora, u promatranju zalaska sunca, zvijezda, mjeseca, u tišini kada se spušta noć, kada se gase svjetla i kad bih molila Gospodina da utonem u miran san.

 

LJ. M.

 

Print Friendly, PDF & Email