Emmaus

 

Prenosimo veliki intervju s Marijom Voce za Vatican Insider, internetske novine talijanskog dnevnika La Stampa, objavljen 20. prosinca

 

Predsjednica Pokreta fokolara o crkvenim aktualnostima, službi pape Franje, ulozi žena u crkvenim institucijama i o pokretima

 

Stav jednoga pape neće uništiti Crkvu. Papa Franjo može biti krivo tumačen, ali njegov odnos s vjernicima nikada neće biti iskrivljen. On predlaže evanđeosku radikalnost i drma savjesti. Kritike su dobre, ali postoji granica: poštovanje prema Papi. Mnoge kritike proizlaze iz nedostatka vjere, a nadasve one su privremene. Proći će. Žene koje traže svećeničko ređenje pod svaku cijenu trpe od psihološkog poremećaja. Svijet traži ozbiljnu poruku pred velikom duhovnom prazninom. Tako govori Maria Voce, predsjednica Pokreta fokolara.

Talijanska odvjetnica milog izgleda s trajnim osmijehom na licu, Emaus (kako je zovu njezini) od 2008. godine upravlja sudbinom jednoga od najbrojnijih katoličkih pokreta na svijetu. U ovome intervjuu za Vatican Insider progovara o aktualnim crkvenim temama. S realizmom, ali uvijek optimistično.

 

Papa Franjo pokrenuo je veliku reformu u Crkvi, nadasve duhovnu,  te ukazao na nove prioritete. Je li vas njegova poruka dovela u krizu?

Nije nas dovela u krizu jer s Papom odmah pronalazimo veliki sklad. U svemu onome što je učinio, u svakoj gesti i u svakoj njegovoj riječi osjećamo se duboko protumačeni. No on uvijek poziva na veću i trezveniju zauzetost u življenju evanđelja, u skladu s karizmom koju nam je Chiara Lubich prenijela. U tom smislu to je zasigurno pozitivna “kriza”, to stalno pozivanje da budemo ono što bismo trebali biti i onakvi kakve nas karizma poziva da budemo.

 

Uloga pokreta u Crkvi

 

U vrijeme Ivana Pavla II. crkveni pokreti su doživjeli bum, ali i želju da čine velika djela. Papa Franjo, međutim, poziva na bitno. Je li došlo vrijeme da se ostave po strani velike manifestacije i trijumfalizam? Shvaćate li to tako?

Da, da, ali nisam iznenađena, sretna sam, jer kažem: možda se u ovom trenutku nije moguće toliko širiti nego ići u dubinu. Ići više u dubinu po meni je ključ za novu vrstu širenja. Papa nas potiče u tom smjeru.

 

To nije odustajanje od misije?

Apsolutno ne. Uistinu! To je poziv na drugačije djelovanje.

 

Papa Franjo ukazuje na ulogu laika u Crkvi, ali upozorava i na njihovu sklonost da se “klerikaliziraju” ili da pobrkaju svoju misiju. Koliko su ukorijenjene te loše navike?

To je teško pitanje. Ja osjećam da se Papa mnogo brine oko odnosa. Kada vrednuje laike ne podcjenjuje kler jer smatra da Crkvu sačinjavaju i laici i kler, ali ako svatko poštuje ulogu drugoga. Mislim da je njemu važnije da laik bude laik, da u Crkvi ne postane “majstor za sve”, a da kler i dalje bude kler, da budu doista pastiri, službenici, da služe narodu Božjemu, ali i da dadu narodu Božjemu mogućnost da se osjeća Crkvom zajedno s njima.

 

Kada Papa govori, primjerice o kleru, izgleda da neke od njih želi izudarati a druge opravdati. Mislite li da je tako? Zašto postoji ta percepcija?

Ne znam. Mislim da je ispravno da mediji stavljaju naglasak na ono što Papa govori ili radi, jer sve više postaje autoritet kojega svi trebaju slušati. Mislim da mediji ponekad pretjeruju kada to prikazuju kao apsolutnu novost, to što gledaju na povijest Crkve kao “ovo se prije radilo ovako” i “sada se više tako ne radi”. U nekom smislu je istina da se neke stvari ne rade više kao prije, ali zašto? Jer se društvo promijenilo, promijenio se ljudski resurs kojemu Crkva treba služiti. Stoga se današnji Papa suočava s potrebama i izazovima današnjeg čovječanstva. Mislim da je ispravno to istaknuti, ali čini mi se jednako ispravnim reći da je to put u povijesti Crkve.

 

Je li onda ta tjeskoba diskontinuiteta pretjerana?

Tjeskoba za novošću, za tim da se na silu nađe neki diskontinuitet.

 

Može li to iskriviti sliku Pape?

Da, naravno.

 

Može li iskriviti i poruku ili sliku Pape koja dolazi do vjernika?

Mislim da odnos Pape s vjernicima nije iskrivljen. Možda je više iskrivljen u odnosu s medijima, ili u odnosu s institucijama više nego s vjernicima, jer Papa zna kako doći do srca vjernika, čini mi se. Zna kako preskakati prepreke.

 

Papa Franjo možda je mnogo puta bio pogrešno shvaćen?

Sigurno.

 

Osjetite li zabrinutost kod ljudi koji čuju te poruke i uzbuđuju se, iako kasnije shvate da nisu nužno istinite?

Može se dogoditi. No ja ne mogu reći da sam osjetila zabrinutost među osobama s kojima kontaktiram o onome što Papa radi ili kaže. Naprotiv, uvijek sam osjetila veliko poštovanje i najveću otvorenost prema onome što on kaže.

 

 

Kritiziranje Pape

 

Izbor pape Franje izazvao je šok u Crkvi, što mislite?

Ja mislim da je to šok vraćanja Crkvi početaka. U Crkvi kao instituciji, a i u narodu, taj se šok može osjetiti. Ali je zdrav. Zahvaljujemo Bogu za taj šok, osim u nekim slučajevima u kojima su se neki previše ukorijenili u svoju situaciju da bi bili spremni na novost. Jer novost postoji i ne može se sakriti. Ali to je vraćanje, danas, na početke. A novost može zastrašiti, može biti nezgodna.

 

Iznenađuje li vas to očito nepovjerenje u nekim sektorima Crkve?

Ne iznenađuje me, mislim da je to dio puta i da će proći. Povijest će reći da je postojalo razdoblje kada su se novosti odbacivale, a možda ponekad i kritizirale, ali na kraju je urodilo onim za što se promicala ta novost. Povijest će suditi pozitivno.

 

Previše se govori o Papinim kritičarima jer je neslaganje vijest. Kakav bi stav trebali imati obični vjernici pred takvim raspravama?

Kršćanski narod mora misliti da Krist vodi povijest Crkve i da stav jednoga pape ne može srušiti Crkvu. To nije moguće. Krist ne dopušta da se Crkva sruši, pa niti da to učini papa. Ako Krist vodi svoju Crkvu, današnji papa će učiniti potrebne korake da bi je vodio naprijed. Ako smo kršćani trebali bismo razmišljati na takav način.

 

Dakle, pretjerana zabrinutost nad vremenitim stvarima koje Papa radi može ukazati na određeni nedostatak vjere?

Da, ja mislim da proizlazi iz nedovoljne ukorijenjenosti u vjeri, iz nesigurnosti da je Bog poslao Krista kako bi utemeljio Crkvu i da će on svoj naum dovršiti kroz povijest, s osobama koje će mu se dati na raspolaganje. Ta je vjera potrebna za prosuđivanje bilo koje osobe i bilo kojeg događaja, ne samo pape.

 

Daje li se previše važnosti tim kritikama?

Uloga kritike čovječanstva postoji, postoji i nije ni pogrešna, jer moramo znati kako procijeniti situacije. I u vrijeme Benedikta XVI. bilo je mnogo protivnika, kao i za Ivana Pavla II.

 

Koja je granica kritike? Povijest je puna ljudi koji optužuju pape da su heretici, nije to novost, koja je granica slobodnog mišljenja u Crkvi?

Poštovanje prema papi. Vjera u Crkveno učiteljstvo. U katoličkom nauku Učiteljstvo je važno koliko i Predaja i Objava. Stoga moramo imati vjeru u milost Crkvenog učiteljstva da tumači znakove vremena i daje odgovarajuće odgovore. Da je prije više godina netko rekao da rastavljene i ponovno vjenčane osobe pripadaju Crkvi, izazvao bi skandal. Danas bi bio skandal da se to ne potvrdi jer bi rekli: “Papa ograničava Crkvu samo na one osobe koje su

pravilno vjenčane, dobre, koje ne idu protiv sakramenata…” Dakle, ako je evoluirala povijesna situacija društva, razumljivo je da evoluira i odgovor koji, u crkvenoj predaji, Učiteljstvo pronalazi za te nove rane. Moramo biti sigurni da crkveno učiteljstvo ne izdaje Objavu, nego je tumači primjenjujući je na današnje potrebe.

 

 

Uloga žene u Crkvi

 

Kako primate promišljanje pape Franje o ulozi žene u Crkvi?

Kao što sam već rekla, Papa naglašava odnos. Stoga ne naglašava ženu kako bi umanjio muškarca. Oboje su važni u Crkvi, jer su važni u Božjem naumu. Ta komplementarnost je Papi najviše pri srcu. Odatle priznanje da bez doprinosa “ženskog genija” u Crkvi nešto nedostaje; kao što nešto nedostaje ako nedostaje “muški genij”. Ali “muški genij” ne nedostaje, on prevladava i uvijek je tako bilo u Crkvi. Doprinos “ženskoga genija” je nedostajao, iako nikad potpuno jer je uvijek bilo svetica, bilo je papinih savjetnica, ali to nije bilo dovoljno vrednovano.

 

Izgleda da je ženama dvostruko više trebalo za svetost. Je li danas tako?

Da, pomalo je isti fenomen. Treba doći do jednakosti, što ne znači imati iste uloge nego imati priznato isto dostojanstvo da mogu surađivati s muškarcima. Žene, kler i nekler, laici, svi, mogu surađivati u ostvarivanju nauma Božjega nad Crkvom, a to je naum nad ovim jedinstvenim narodom, zajedno.

 

No, javno mnijenje zahtijeva konkretne znakove. Bez službi čini se da nema vrednovanja. Kako doći do ove revalorizacije a da se ne okrnji izvorni naum Crkve?

Potrebne su i službe. Ja ne kažem da žene ne smiju imati službe kako bi bile vrednovane.

 

Mislim na svećeničko ređenje. Vi znate da postoje skupine žena koje već godinama rade samo za taj cilj…

Postaje opsesija. Mislim da je psihološki poremećaj htjeti nužno postati svećenik kada si žena!

 

Govorite li mnogo o tome?

Ne govorimo mnogo, nego to jednostavno živimo. Po statutu u Pokretu fokolara predsjednik će uvijek biti žena. To je Crkva odobrila. Ali u Pokretu ima i mnogo muškaraca koji daju svoj doprinos zajedno s predsjednicom ženom. U svim nastupima Pokreta autoritet se uvijek nalazi u odnosu između muškarca i žene. Žena očituje jedinstvo čitavoga Pokreta, čime se očituje važnost marijanskoga duha u Crkvi. To nije samo zbog aspekta dobrohotnosti, nego zbog generativnog karaktera koji žena ima u sebi i koji mora pretočiti u Crkvu, bez gušenja muškarca. Majka često više voli mušku djecu, jer postoji i ta komplementarnost među spolovima, ali oni se ne osjećaju poništeni nego vrednovani. Tako bi trebalo biti u Crkvi, da jedan spol valorizira drugi, a služe i jedan i drugi.

 

 

Pokret fokolara danas

 

Kakvo je zdravstveno stanje Pokreta fokolara?

Dođe mi da odgovorim: “Sve je u redu, hvala!” To je istina, iako se osjeća i određena, recimo tako, kriza. Nakon određenoga vremena nastupa neka vrsta umora, možda svijest da osobe koje su ga započele nisu više mlade i iako postoji generacijska smjena, to brojčano nije dovoljno. No to ne utječe na duboko zdravlje Pokreta. Širenje njegove duhovnosti se nastavlja i nalazimo ju proširenu na mjestima gdje se ni ne nadamo. Vidimo da unatoč poteškoćama i sukobima s kojima se suočavaju u svijetu, osobe iz Pokreta, neovisno o mogućim razlikama u mišljenju, čine sve kako bi ostale ujedinjene u ljubavi i uzajamnom poštovanju, u dubokom i istinskom jedinstvu, utemeljenom na vjeri u Boga i bratstvu koje nam daruje njegovo očinstvo. To je najvažnije.

 

Koje ste izazove identificirali?

Najvažniji je to da nastavimo hod u vjernosti karizmi koju nam je Chiara ostavila. To je karizma jedinstva kao odgovor na podjele u svijetu. One nisu iste kao 1943. godine, i zato je bitno utjeloviti ovu karizmu. Ona treba sve više postati konkretan odgovor na zahtjeve i potrebe društva i Crkve. Mi mislimo da će u budućnosti doći do velikog razvoja dijaloga na svim razinama, ne samo ekumenskoga i međuvjerskoga, nego i s kulturom i među generacijama.

 

Prema kojim dijelovima svijeta planirate usredotočiti svoje napore?

Danas po prvi put izrađujemo neku vrstu geopolitike našega pokreta. Nastojimo prepoznati mjesta gdje postoji velika potreba za bratstvom, kao što je Bliski istok, ali ne samo to. Papa je sazvao sinodu o Amazoniji, tamo u Brazilu mi provodimo projekt evangelizacije u selima uz rijeku. Mislimo i na Indiju, ali i čitava Azija je veliki izazov. Nazočnost može biti stalna ili povremena.

 

 

Izazovi suvremenog svijeta

 

Dok Crkva predlaže svoju poruku, svijet ide u drugom smjeru. Vjernici, uronjeni u tu stvarnost, čini se da će na kraju voditi neku vrstu “dvostrukog života”. Kako se nositi s tim paradoksom?

To je veliki problem. Vrjednote su nekada bile mnogo raširenije jer su spoznate u obiteljima, u župama a sada toga više nema. Meni se čini da postoji ogromna praznina u čovječanstvu, praznina smisla, a to se vidi po rezultatima: po rastu nasilja, suicida, mladih koji padaju u nekad nepoznate grijehe.

 

Sumorna je to scena …

Želim na to gledati kao na prigodu, više nego na poteškoću: ta praznina doziva ozbiljnu poruku. Kršćani moraju biti budni, ozbiljno uzeti tu prazninu i dati poruku životom, ne toliko riječima. Nažalost, ponekad izgleda da se moramo spuštati u kompromise, zašto? Da bismo zadržali položaj, da bismo gradili karijeru… To za kršćane nisu razlozi, ne smije se ulaziti u kompromise. Evanđeoska radikalnost na koju neprestano poziva Papa jasna je poruka koju treba dati. Postoji praznina. Pred tim nedostatkom smisla tko ima jasnu poruku i zna je prenijeti cjelovitošću života, ima dobru mogućnost pronaći plodno tlo. Stoga želim gledati tu prazninu kao vrijeme koje nam Bog daruje da bi nam rekao: “Kršćani, probudite se!” Nije istina da kršćanska poruka više ne vrijedi, nego kršćani ne žive autentično njegovu poruku. Zato se moramo preobratiti. Mislim da je to poziv na obraćenje.

 

Andrés Beltramo Álvarez, u Vatikanu 22. prosinca 2017.

 

 

Print Friendly, PDF & Email