Privremeni fokolar b

Nastavlja se praksa “privremenih fokolara”, malih skupina osoba koje se sele iz svoga grada ili države kako bi posjetili zajednice Pokreta fokolara, često udaljene, ponekad na područjima sukoba ili društvenih kriza, kako bi učvrstili odnose s ljudima i lokalnom Crkvom

 

Privremeni fokolarPokretni fokolari za svijet, nazvala ih je Chiara Lubich. Sačinjavaju ih mladi, odrasli, obitelji, redovnici, adolescenti. Ta se praksa ponavlja zahvaljujući pozitivnim iskustvima i plodovima što ih ovaj originalan način priređivanja susreta i razmjene donosi na raznim stranama svijeta. Jedan od njih ostvaren je u Maputu, glavnom i najbrojnijem gradu Mozambika koji je i glavna luka u zaljevu Delagoa, a gleda na Indijski ocean. U taj grad južne Afrike, s mnogo prepunih šarolikih tržnica, živahan osobito u večernjim satima, sa željezničkom postajom koju je projektirao Gustave Eiffel, od 1. do 30. kolovoza nastanio se privremeni fokolar, a sačinjavali su ga: Antonietta, Giovanni i Perga (iz Loppiana), otac Rogelio (redovnik iz Maputa), D. Stefan (iz Švicarske) i Fatima (iz fokolara u Johanesburgu).

“Kad smo došli u Maputo, odmah smo među nama sklopili savez jedinstva. Narednih dana na raznim susretima s osobama iz mjesta – mladima, obiteljima okupljenima u kućama zajedno s njihovim kolegama s posla i prijateljima, redovnicima i redovnicama – vidjeli smo da svjetlo karizme Chiare Lubich ulazi u njihova srca oduševljena evanđeljem koje postaje život. Ostali lijepi trenutci proživljeni u obiteljskom ozračju ostvarili su se na susretu s nadbiskupom D. Franciscom Chimoio koji nam je preporučio da ne izgubimo našu radost i da ju nosimo u svijet te s nuncijem Edgarom Pĕna koji je istaknuo važnost ‘sijanja’.”

 

Privremeni fokolar aA na dvotjedno putovanje u Zimbabve, naravno ne turističko, u mjesecu kolovozu krenule su tri fokolarine. Takvo iskustvo savjetovala bih mnogima – piše Cielito iz Portugala – jer otvara srce, um i dušu potrebama čovječanstva. Ta dva tjedna izgledala su mi poput mjeseci, toliko je bio ispunjen svaki dan.” Nakon kratkog odlaska u Johanesburg (Južnoafrička Republika), “doživjele smo prvi susret sa siromaštvom ovoga kontinenta, ali još uvijek sasvim drugačiji od onoga što smo imale kasnije”. Mala skupina preselila se u Bulawayo, gdje su bili gosti jedne gospođe u predgrađu. Potpuno su dijele njezine životne uvjete i siromaštvo. “Zimbabve je – piše – većinski kršćanska zemlja i život ljudi se vrti oko župa, uz jaki osjećaj pripadnosti. Naši prijatelji iz Pokreta pripremili su nam kao program obilazak raznih župa u gradu.

Tih smo dana susrele više od tisuću osoba, među kojima mnogo djece i mladih. Predstavile smo im se našim iskustvima življenja evanđelja. Odlazile smo svakoga jutra povjeravajući se Mariji, ne znajući koga ćemo susresti. Stavljale smo u ruksak stvari koje bi nam mogle biti korisne i odlazile, utječući se samo Duhu Svetome. Prepuštajući Bogu da izrežira naš dan, s divljenjem smo promatrale što je On radio. Nailazile smo na velikodušnost, spremnost i zauzimanje, neovisno o siromaštvu, što je za nas bilo veliko svjedočanstvo.”

“Drugi tjedan preselile smo se u unutrašnjost, u jednu misiju (koledž koji su isusovci utemeljili prije 130 godina), a od tamo smo na dva dana otišle u udaljeno ruralno selo. Tamo smo posjetile skupinu osoba koje već godinama žive Riječ života. Ti ljudi žive u krajnjem siromaštvu, ali su izuzetno gostoljubivi. Njihova velikodušnost, jednostavna i duboka vjera te čistoća njihova srca osvojile su nas. U tom zabačenom mjestu, gdje nema ničega, svojim smo očima vidjeli koliko je karizma jedinstva doista univerzalna”, zaključuje Cielito.

 

 

Print Friendly, PDF & Email