siromasna dijecaIzabrati posljednje kao kriterij mjerenja efikasnosti politike; tražiti najslabijega da bi mu pomogli u emancipaciji i u punom sudjelovanju: to su neke ideje-vodilje za politiku koja doista ostvaruje zajedničko dobro.

 

U razvijenim demokratskim društima veći dio stanovništva živi u blagostanju i siromaštvo je problem manjine. Društva istočnih zemalja tek razvijaju demokraciju. Demokracija se temelji na formalnoj jednakosti svih građana, no može se dogoditi da dobrostojeća većina ne odlučuje u korist manjine slabijih ili vladajuća manjina ne zastupa uvijek svoju siromašnu bazu. Tako se politika ograničava na upravljanje, bez mijenjanja situacije, ostavljajući takvo stanje trajnim. No, da li na taj način doista izvršava svoj zadatak?

 

U perspektivi pokreta jedinstva upravljanje nije dovoljno. Istinsku demokratsku politiku ne sačinjavaju samo pravila kako postupati u odlukama da bi se izbjegli sukobi. Ona ima i svoj cilj koji je po prvi put izrazio Aristotel, prije više od dva tisućljeća, rekavši da je to zajedničko dobro, tj. dobro svih, dobro grada.

 

Ova ideja, razvijana u narednim razdobljima, potvrđuje istinu koja i dalje ima vrijednost, usprkos mogućnosti grešaka i izopačenja u svojim primjenama: ideja da je političko dobro nešto zajedničko što građani trebaju ostvarivati zajedno i gdje nitko ne može biti isključen.

Takva ideja politike u jakom je suglasju s pojmovanjem politike Pokreta jedinstva koji svoje duhovne korijene ima upravo u riječima što ih je Isus izgovorio za vrijeme posljednje večere, a koje su njegova oporuka: “Da svi budu jedno”.

Ove riječi su za mnoge postale životni program. Ljudi koji u svakoj životnoj situaciji traže što sjedinjuje, u uvjerenju da je čovječanstvo jedna obitelj, ne mogu pasivno prihvatiti da ima isključenih: ne samo iz vjerske zajednice, nego i od materijalnih dobara, naobrazbe, od političkog sudjelovanja.

 

Sam Isus, nakon što je izgovorio te riječi, pokazao nam je kako se takvo jedinstvo može ostvariti. On je učinio svojim sve ono što pripada čovjeku: obitelj, rad, prijateljstvo, radost. Na križu prima na sebe isključenje, mržnju, bol, promašaj, krajnje siromaštvo, sve dotle da doživljava najdublju podjelu, odjeljenost od Boga, kad vapi: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Osjetivši se ostavljen od Boga, Isus se činom savršene ljubavi ponovno povjerava njemu. Upravo je to, objašnjava Chiara Lubich, bio Isusov zadatak: “Ostvariti izgubljeno jedinstvo između ljudi i Boga i jedinstvo ljudi među sobom”.

On to čini postavši posljednji, izbačeni, osuđen da umre izvan zidina, jer ga je grad odbacio.

Pa ipak, upravo se iz križa rađa kršćanska zajednica. I ne samo to: otkupljenje koje je Isus donio utječe na ljudsku narav. Ljudi preko otkupljenja zadobivaju veću sposobnost da grade zajednicu, da se ujedine u društvo. Evo jednog od lica kršćanskog paradoksa: zajednica nastaje od nekoga tko je iz nje bio isključen.

Iz ovoga proizlazi ogromna važnost posljednjega, za onoga tko se nadahnjuje na idealu jedinstva: u svakom obliku slabosti, siromaštva, isključenja, moguće je prepoznati situaciju napuštenog Isusa.

 

Ovo načelo je vjersko, ali se pretvara u duboko ljudski i sveopći kriterij vrednovanja političke efikasnosti i njezine sposobnosti da ostvari svoj zadatak (politika ga može upotrijebiti i u poštivanju svoje neovisnosti o vjeri): dok bude nekoga tko je isključen, ne može se reći da je zajedničko dobro potpuno dostignuto. Dapače: mjera zajedničkog dobra jednoga društva može se realno vrednovati upravo na dobru koje posljednji uspije primiti.

Naravno, briga za posljednje nije samo zadatak države. Svi građani, pojedinačno i u njihovim organizacijama, mogu to raditi, ostvarujući sposobnost da ljube, što je najbolji privatni i javni izbor. Društvena i politička stvarnost se na taj način međusobno jačaju pomažući u ostvarenju istoga cilja. Svjesni su da pomoć posljednjima – bilo da dolazi od slobodnog djelovanja građana, bilo od odluke institucije – uvijek u sebi ima političku dimenziju, jer upravo polis, grad ima potrebu nadići svaki oblik isključenosti kako bi u punini bio ono što jest.

 

A.M. Baggio

 

Print Friendly