250818208a

 

Rujna 2004. započela je završna noć. Tjelesne patnje, duhovne kušnje, pitanja bez odgovora. Posljednje razdoblje Chiarina života kroz svjedočanstvo Eli Folonari, njezine tajnice i najbliže suradnice

 

Svaki utemeljitelj tijekom svoga života živi specijalan odnos licem u lice s Bogom. No pravi uzlet uvijek je oznaka završnog životnog razdoblja.

Važni sastanci, putovanja, obveze prema javnosti, sve to uz stalni zadatak predsjedanja Pokretom, označili su život Chiare Lubich i u rujnu 2004. No u drugoj polovici mjeseca utemeljiteljica Fokolara iznenada se morala zaustaviti. Za to naizgled nije bilo razloga.

“Sjećam se da je samo rekla: ‘Ne osjećam se dobro'”, napominje Giulia Folonari – poznatija kao Eli – najbliža suradnica Chiare Lubich, u maloj zajednici fokolara s utemeljiteljicom još od 1953. godine.

U studenom 2006. Chiara je dobila upalu pluća i prebačena je u bolnicu Gemelli. Nakon bolesti još je godinu dana uspjela pratiti najvažnije događaje u Pokretu. Zatim je počelo stalno postupno pogoršavanje. U jednom trenutku se pojačala respiratorna insuficijencija, sve to u tijelu koje je kroz dugi život bilo izloženo izuzetnim naporima.

 

Kako je živjela bolest posljednjih godina?

Kao jasnu Božju volju. Chiara je bila navikla u svim okolnostima vidjeti i ljubiti Božju volju. I ovu je bolest prihvatila s tim unutarnjim stavom. Riječ liječnika za nju je bila izraz Božje volje, dakle bila je jako poslušna. Uvijek se podvrgavala terapijama kako bi se mogla bolje osjećati i tako ispuniti Božji naum nad sobom.

 

250818208bŠto se s duhovnog stajališta u njoj dogodilo?

Chiarin život bio je obilježen vrhuncima i ponorima, bolima i svjetlom. Protekle nam je godine kroz nekoliko zapisa objasnila nešto o velikoj duhovnoj kušnji koju je proživljavala.

 

O čemu je bila riječ?

Rekla nam je da u tamnoj noći duha Bog intervenira radikalno, kako to kaže sveti Ivan od Križa. On čisti dušu u skladu sa svojim savršenstvom a da ona ne može razumjeti taj veliki zahvat. Poznaje ga samo on. Ali on je tu, djeluje.

 

A što se dogodilo kod Chiare?

Boga više nije osjećala, nije djelovao, nije se pokazivao. Upotrijebila je jednu sliku: kao da se sunce spustilo na obzoru i zauvijek nestalo. Iz njezinih zapisanih bilješki proizlazi da je to bila još strašnija noć. Čovjek se pita: zašto živim? Što radim na ovome svijetu? Za što sam živio ako moj ideal više ne postoji?

 

250818208dTo su pitanja današnjeg čovjeka, često neizrečena, ključna pitanja svijeta koji živi kao da Bog ne postoji.

Jako me pogodila jedna rečenica koju je izgovorila: “Ja trpim za sve grijehe svijeta, za sve grješnike”. U predivnom telegramu što nam ga je poslao, Papa je istaknuo otkupljujuću vrijednost boli. To je isto ono što je Chiara govorila i u posljednjem tjednu svoga života, gdje se mogao uočiti taj planetarni pogled, sveopći zagrljaj.

 

Je li imala nostalgiju za intenzivnim životom kakvoga je provodila do prije kratkog vremena?

Riječ ‘nostalgija’ za Chiaru nije postojala. Nije imala snage da učini sve ono što je željela, ali je uvijek gledala naprijed da bi stvorila nešto novo.

 

Nije se uspjela sresti s Benediktom XVI. Sigurno joj je bilo žao.

Naravno. Susrela se s tada kardinalom Ratzingerom kada se očekivalo odobrenje statuta. U rujnu se osjećala malo bolje i izrazila je želju da ode do Pape, ali zdravlje nije pratilo tu odluku.

 

Primala je osobe iz Pokreta zbog raznih razloga. Je li neka zlatna nit povezivala njezine riječi?

Odgovarala je na pitanja o različitim temama vezanima uz Pokret. Svakoga je usmjeravala da odlučno upozna i sve više ljubi Isusa i Mariju, živeći Riječ bez oklijevanja i bez polovičnosti.

 

Što je predlagala Vama iz njezinog fokolara?

Bila je zahtjevna osoba i puna ljubavi. Posljednje su godine bile označene još većom puninom ljubavi. Doista je zadivljujuće koliko je obilovala strpljenjem, jer je primjećivala da nismo na njezinoj duhovnoj visini. Nije uvijek postojala ona mjera jedinstva, ali se nije prilagođavala nama. Osjećala je zadatak da nas povede naprijed i zato nam je govorila što nam može pomoći u življenju duhovnosti zajedništva.

 

Ima li nešto što ju je radovalo u tom stanju tjelesne i duhovne patnje?

Njezin je život bio odnos s Bogom. Ako toga nije bilo, ništa je nije radovalo. Baš ništa. A mi nismo znali što učiniti, jer smo vidjeli učinke njezine patnje u plodovima života Pokreta, ali njoj to nije puno značilo. Zatim je počela govoriti da te rezultate osjeća svojima i tada je doživjela poneku utjehu.

 

Je li je pogoršanje tjelesnog stanja navodilo da češće misli na smrt?

Nikad nismo govorili o smrti. Možda je u sebi osjetila da će doći taj trenutak, ali da će biti u Božjoj volji.

 

Jesu li je još zanimala događanja u svijetu, je li gledala vijesti?

U posljednje vrijeme nije više ništa gledala niti je pitala za situaciju. Bila je informirana samo preko pisama koja su joj dolazila od zajednica Pokreta proširenih po svijetu. Zato je bila u tijeku i znala je za nerede u mnogim afričkim zemljama i za napetost između Venezuele i Kolumbije. Prije bi mi rekla: ‘pošalji odmah poruku i napiši da molim i očekujem vijesti’. U posljednje vrijeme više ne. Ne znam je li to zbog prevelikog umora ili zato što je nadnaravna dimenzija u njoj prevladala u svim aspektima.

 

Je li u posljednje vrijeme bilo prigoda da se nasmiješi?

Nedavno joj je došao u posjet Andrea Riccardi. Rekao joj je: ‘Vidiš kako sam smršavio? To je zato što si me prije pozivala na ručak.’ A ona je odgovorila: ‘Čim se vratim, odmah ću te pozvati’. Chiara je prihvaćala šalu kad su je snage služile.

 

Njezin posljednji zapis?

Duhovnu misao za cijeli Pokret koja će uskoro izaći ona je napisala. Zatim je ispravila i prepravila tekst. Tema je kvaliteta odnosa s Bogom i među nama, na osnovi življenog evanđelja. Ali postoji još jedan njezin posljednji tekst, a to je poruka za pedesetu obljetnicu Pokreta u Njemačkoj.

 

Je li Chiarina duhovna noć trajala do smrti?

Svako toliko  je zvala: ‘mama’, kao da traži pomoć, razumijevanje. Zatim, nekoliko dana prije smrti, iznenada je rekla: ‘Gospa’ i gledala je preda se. Nakon nekoliko trenutaka upitala sam je osjeća li se utješenom. Odgovorila je potvrdno i ostala je mirna i vedra cijelo popodne, nasmijana i smirena. Posljednja dva-tri dana bila su jako mirna. Možda i prije, ali ponekad je zvala ispovjednika.

 

U posljednjem tjednu Chiara je više puta izrazila želju da se vrati kući. Je li ti to bilo drago ili si bila zabrinuta?

Prije mnogo vremena napisala je da osobe koje umiru traže da ih se vrati kući, ali da to nije želja za zemaljskim domom, nego za nebeskim. Kada je to izrekla, zastalo mi je u grlu.

 

Je li Chiari poslije bilo drago što se vratila kući?

Naravno. Vratile smo se noću, u jedan sat. Kada se sutradan probudila, pogledala je u vrt s prozora i izrazila zadovoljstvo što je dan sunčan. Bila je zadovoljna.

 

Sunce joj se vratilo. Izvana i iznutra. No tog popodneva 13. ožujka, stanje joj se pogoršalo. Mnogi su je tada mogli pozdraviti, posjetiti je dok je ležala na postelji u svojoj sobi. Uspavala se, a dah joj je postao kratak. Ljudi su bez prestanka dolazili da bi bili blizu majci, kako su to mnogi rekli. Poljubac u desnu ruku ili dodir. Ganuće i bol, zahvalnost i ljubav, dok su se pjesme neprestano čule ispod njezina prozora.

Posljednji posjet bio je oko 22 sata. Rečeno joj je: “Odlaziš u krilo Očevo da bi tamo ostala zauvijek”. Chiara je odgovorila spremno s jasnim ‘da’. To je bila njezina posljednja riječ.

O ‘krilu’ Očevu govorila je čitavoga svog života. U 2 sata ujutro 14. ožujka je stigla. Benedikt XVI. u svojoj će poruci upotrijebiti isti izraz: krilo Očevo. Je li to čista slučajnost? U životu utemeljitelja takvih podudarnosti ne nedostaje. Ukazuju na jedno bogatstvo koje će se s vremenom potpuno razjasniti na korist svih.

 

(Novi svijet, travanj 2008.)

 

 

Print Friendly, PDF & Email