Siera LeoneSvjedočanstvo zajednice Fokolara u Siera Leone, jednoj od zapadnoafričkih zemalja najviše pogođenoj epidemijom ebole

 

Siera Leone, Gvineja i Liberija rijetko su se pojavljivale u europskim medijima, sve do posljednjih mjeseci. Danas slušamo vijesti iz ovih zemalja povezane sa širenjem ebole jer je u njima najveći broj oboljelih u dosad najvećoj epidemiji ovoga virusa od njegova otkrića 1976.

“Nakon duge patnje zbog rata, sada smo opet kušani ovom epidemijom. Strah raste ali i svijest da poduzimanjem potrebnih mjera – koje su ponekad protivne kulturi ljudi, kao što je izolacija – možemo pobijediti ovaj virus. Crkva posvuda nastoji pružiti svoju pomoć konkretnom ljubavlju prema svima”, pišu nam iz Siera Leone. Ovih dana patnja je dodatno otežana zahtjevom stanovništvu za karantenom. Živi se unutar zidova kuća kako bi se udaljio rizik od zaraze.

Jedan redovnik blizak Fokolarima napisao je: “Kažu nam da budemo oprezni. Da bi se izbjegao kontakt, na misi se ne daje ni znak mira. No teško je precizno znati otkud vreba opasnost. U katoličkoj bolnici imali smo slučaj bolesnika koji je pobjegao iz bolnice specijalizirane za ebolu u Kenami i došao se liječiti k nama. Možete zamisliti kakav strah vlada.”

Čak se i susreti zajednice Fokolara moraju obustaviti, kao i predviđene aktivnosti s mladima. Povezuju se u lanac kako bi se uzajamno podržavali: telefoniraju i šalju poruke. A što kažu jedni drugima? Izražavaju čvrstu volju da će i dalje ljubiti, i pod teretom ove kušnje.

Zahvalivši za njihovo svjedočanstvo, u pismu članovima Pokreta u Siera Leone, predsjednica Maria Voce ih je potaknula da odvažno idu dalje i da svjedoče ideal jedinstva na sve moguće načine. Zajamčila im je također blizinu i molitve čitavog Pokreta u svijetu.

“Osobno nastojim uvijek ostati vjeran danom obećanju da ću i dalje živjeti ideal jedinstva i ovdje u Siera Leone”, povjerava J. K. očitujući svoju bol što se moraju obustaviti kontakti. No podršku nalazi u Riječi života.

Alfred piše: “Situacija u Siera Leone nije dobra. Teško nam se kretati od jednog mjesta do drugoga. No to me ne zaustavlja, dapače, potiče me da još više živim evanđelje. Nastojim živjeti svaki trenutak za Isusa i darovati se posve njemu tijekom dana. Moja najdublja želja je biti vjeran evanđelju.”

A otac Karlo: “Kad izgleda da pobjeđuju strah, strepnja, neaktivnost, a ponekad i razočaranje, jer vlasti su spore, malo po malo otkrivamo da su sve to lica Isusa raspetog i napuštenog i iznova počinjemo ljubiti. Ta ljubav je onda dublja i sadržajnija.”

Print Friendly, PDF & Email