Crkva (2)

 

Osjeća se, osobito među laicima, da se način posvećivanja, kako su ga dosad poimali, drži pomalo zastarjelim. Način na koji današnji kršćanin dostiže svetost nadilazi pojedinačno nastojanje i sve je češće izraženo željom da se posveti zajedno, za kolektivnom svetosti. […]

 

Lice Crkve, koje negdje zrači svjetlošću, a negdje je zamagljeno sjenama, mora zračiti iz svakog kršćanina, iz svake skupine kršćana – što znači da moramo osjećati svojima ne samo sve radosti Crkve, njezine nade, nove procvate, uspjehe, već nadasve osjetiti svojima sve njezine boli – od one izazvane nepotpunim zajedništvom među Crkvama, teškim bolnim situacijama, negativnim sporovima, prijetnjama rušenja stoljetnih vrijednosti do tjeskoba mnogih koji niječu ili ne prihvaćaju poruku koju Bog objavljuje svijetu za njegovo spasenje.

 

U svim tim tjeskobama, osobito duhovnim, trpeća Crkva je poput Raspetog Krista suvremenog doba koji vapi: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46).

 

Prije nekog sam vremena bila u La Verni. Tamo sam razmišljala o iznimnom daru stigmata koje je Bog podario sv. Franji kako bi okrunio njegovo nasljedovanje Krista, njegov kršćanski život.

 

Pomislila sam kako bi svi istinski kršćani trebali biti stigmatizirani, ne u izvanrednom i izvanjskom smislu, već u duhovnom.

 

I učinilo mi se da razumijem kako su stigmate kršćana ovoga vremena tajanstvene, ali stvarne rane suvremene Crkve.

 

Ako Kristova ljubav nije toliko proširena da u sebi osjećamo bol tih rana, nismo onakvi kakvima nas Bog danas želi.

 

U današnje vrijeme nije dovoljna samo osobna svetost, pa čak niti ona zajednička, već zatvorena. Trebamo u sebi osjećati boli i radosti koje Krist u svojoj Zaručnici danas osjeća.

 

Moramo se posvetiti kao Crkva.

 

Chiara Lubich

(25. rujna 1970.)

 

Print Friendly, PDF & Email